Otac Ante Gabrić, isusovac i misionar, oduševljen za Boga, zahvaćen i ponešen njegovom ljubavlju dosljedno je u život provodio evanđelje ljubeći Boga u bližnjima s kojima je dijelio sudbinu u najsiromašnijem području svijeta, u Indiji, blizu Kalkute, na rubu bengalske prašume, okružen močvarama rijeke Gangesa. U kraju gdje je izrastao Ramakrišna, Vivekanda, Tagore, i Majka Terezija.

Najčešće u blatu do koljena, po beskrajnim rižištima, ili u kakovu čamčiću po ćudljivom Gangesu, po tropskoj žegi, uz avanture sa zmijama od kojih se krv ledi... Ljubavlju nošen išao je od sela do sela, ali i podižući nova naselja na mjestima gdje bi prethodno iskrčio džunglu, i gradio škole, ambulante, bolnice, radionice i kapele. Zanosno je propovijedao o Isusu Kristu, usađujući kršćanstvo - ali uz to, i kao potvrdu toga - nudio je i donosio tom jednostavnom narodu kulturne i gospodarske vrijednosti.

Taj je čovjek najozbiljnije htio obratiti čitavu Indiju, a uspio je "tek" nekoliko tisuća. Htio je prokrčiti džungle i donijeti Radost do svakog sela, a stigao je "tek" do njih nekoliko desetaka. Htio je sagraditi bezbroj škola, bolnica, crkava, kapelica..., a uspio je "tek" izbrojiv broj. No ono najveće Gabrićevo ne da se staviti na vagu mjerljivosti. Ljubav kojom je sve preobražavao ostaje znana Kristu za kojega je živio i onima u kojima ga je susretao. Svima koji imaju oka da zamijete velike stvari. Tko je taj Božji čovjek?

Rođen je 18. veljače 1915. godine u Metkoviću, a u jedanaestoj godini odlazi u travničku gimnaziju, gdje su na njega izuzetan dojam ostavila dva misionara koji su prije odlaska u Indiju svratili u Travnik. Bila je to za travničke đake prvorazredna atrakcija. Bradati misionari, opaljeni suncem, iz tamo nekih egzotičnih krajeva... stoje sad tu pred njima u svojim čarobno bijelim talarima. Ante ih je gledao raširenih očiju, upijajući svaku njihovu riječ i svaku gestu. Zamišljajući kako mora da je do ludila uzbudljivo biti toliko hrabar i velikodušan, krčiti džungle i gaziti močvare; po suncu i kiši, gladan i neispavan... Govoriti dalekim narodima o Kristu i pri tome možda izgubiti život. Bilo je to ono što je odgovaralo njegovoj duši. »To želim!«, nečujno je tutnjilo njime. Misionar je upitao: »Pa, hoće li onda netko s nama u Indiju?«, pritom mu je pogled slučajno pao na Antu. »Hoćeš li ti?«, upitao ga je. U tom se trenutku iz dna Antina srca i duše otelo ono »HOĆU!« koje će odjekivati kroza sav njegov budući život. U svemu, baš u svemu, bit će prisutno to njegovo prvo »Da«. Ante odlučuje postati svećenik i stupa u isusovački red s željom da postane misionar u Indiji. Novicijat završava u Zagrebu, nakon čega odlazi u Italiju na studij filozofije, te konačno 20. listopada 1938. brodom »Victorija« odlazi u daleku Indiju. Prve godine provodi u mjestu Hazaribaghu i Bošontiju učeći jezik i običaje Bengalaca. Teologiju završava na obroncima Himalaja u mjestu Kurseongu, gdje je i zaređen za svećenika 21. studenoga 1943. Sljedeće dvije godine provodi u Moropaju i Ranchiju, da bi konačno prispio u Bošonti gdje će provesti idućih šesnaest godina.