Dubine se križa razumijevaju samo odgonetajući tajnu ljubavi. Kada je godine 1978. zajedno s Majkom Terezijom boravio u domovini, o. Ante se jednom zgodom raspričao, i otkrio zakutke svoje duše. Na pitanje kako gleda na svojih, tada 40 godina provedenih u misijama, kazao je: "E, to je teško reći! Mi gledamo na sat kad ćemo natrag u Bengaliju. To je, eto, naš osjećaj. Nije da mi ne volimo svoju domovinu Hrvatsku i da ne cijenimo vaš rad ovdje. Ali naša sreća u onom radu privlači nas tamo. I kad bismo ponovno morali početi, čovjek se ne bi obazirao na sve one teškoće i na križeve. I ne bi mislio na ono što je bilo teško. Žrtva, to je ono najljepše u našemu životu. Ne bih ja išao natrag tamo zbog toga što smo ondje podigli tolike škole, bolnice i tolike kuće siromasima. Iskreno vam kažem, išli bismo tamo radi onoga što je teško, jer to je bilo lijepo. Upravo zato što je bilo teško mi smo išli naprijed. Da je bilo lako, mi bismo se ulijenili. I gaženje kroz blato i vodu, i protivljenje ljudi, i različite druge teškoće, to je sreća, to je tajna, da - tajna. Kad počneš Isusu mjeriti, teško je. Ali kad mu daješ velikodušno, ne brojeći, u tome su sreća i radost koji nam ispunjavaju dušu. I kad bih drugi put morao birati, izabrao bih isto."

U teologiji križa Ante je upravo majstor. Ne da je stvar spekulativno proniknuo, nego je križ bio njegovo duhovno okružje; u njega je iz trenutka u trenutak ponirao i tražio sve svoje žeđi. "Ljubimo križ i žrtvu, sve će druge vrline doći same od sebe. Tko se daje samo na pola ili makar i tri četvrtine, nema prave sreće niti pravog uspjeha. Daj se potpuno! I ljudi će te u tvom darivanju više ljubiti. Ne, ne govorim to radi toga, da od ljudi tražimo ljubav kao uzvrat za svoju žrtvu, ali kada se mi dajemo za Boga i duše velikodušno, onda i Bog nama vraća velikodušno. Ni jedna žrtva ne može ostati nenaplaćena."

Jednom su zgodom od o. Gabrića htjeli saznati kako on odgovara bolesnicima na ono teško pitanje: zašto moraju trpjeti? Njegov je odgovor bio sasvim osobit: "Ja im samo kažem neka pogledaju na raspetog Isusa...", i pritom mu je glas zadrhtao, a oči se zamaglile suzom. Tu se odgonetava njegova izuzetna ljubav prema bolesnicima. Ako bi se smjelo reći da je netko u njegovu srcu imao povlašteno mjesto - upravo su to oni. U koje god je mjesto bio pozvan, ili ga put nanio - obavezno se susretao s bolesnicima. "Bolesnici su naš blagoslov", često je znao reći. "Gledajući gubavce mislim: Bog ih je dao svijetu ne kao kaznu nego kao svoj prolaz zemljom. Oni su nam dani da ih izliječimo, da se približimo Bogu." Shvaćao je ono umu nedokučivo: patnja je dar onima koji su je dostojni; kojima je dana moć da njome preobražavaju svijet.

Svakodnevno ustaje u četiri, molitva, već u pet je na misi, pecima posti, premda su mu obroci na putovanju kroz sela, htio-ne htio, najčešće posni. Taj je čovjek definitivno neslomljiv: križ mu je bio radost života. Srljao je upravo onamo gdje je bilo najteže i osjećao, da se izrazimo njemu dragom slikom - kao žaba u Neretvi. Kad bismo od Ante htjeli nešto više saznati o smislu križa on bi najvjerojatnije, uza svoj poznati smiješak od uha do uha, odgovorio: "Križevi? Oni nas uvijek drže mlade i svježe!"

Oni koji se sjećaju o. Gabrića, vjerojatno pamte i ove njegove riječi, njegov poziv na nesebičnost. I da nije ništa progovarao, on je svojim životom pozivao na DAVANJE. Velikodušnost je najuočljiviji plod njegove duše. Kad bi vidio čovjeka u nevolji, Ante je odmah htio pomoći. Nije čekao da se pokrenu strukture ili razradi plan, nego se davao na posao - to mu je jedina "greška" (Zbog toga je, naime, znao biti prekoravan od pretpostavljenih.) Za njega je davanje bio način na koji postoji; činio je to spontano kao što i cvijeće svoj miris dijeli svima koji ga susretnu. To nije bila toliko njegova krepost koliko način opstojanja. Prolistavamo po zapisima i čitamo:

"Gdje imam više sebe nego kad dajem sebe."

"Kad sebe izgubiš, onda sebe dobiješ, i druge dobiješ. To su tajne, ali su divne tajne. Jednostavno, kao da te nestane. Kad sebe imaš, uvijek si zabrinut: kako će ovo biti, kako će ovo uspjeti, kako će ono uspjeti..."

"Ako prestaneš davati i malo više nego što možeš, nije dobro. Ako uvijek daješ, daješ još malo više, uvijek novost, uvijek radost, uvijek veselje. Čovjek nikad ne ostari."

Budući da je bio siromah, razumio je siromahe. Jer je u njima vidio Isusa, njegov je rad nadilazio socijalnu djelatnost. Svoj je život živio ne samo za njih nego ga je proživio s njima. Pomagao ih je ne potpisima na darovnice iz bogatih palača, nego je s njima vapio Bogu da taj dan imadne što pojesti. Jeo je s palmina lista kao i njegovi siromasi, jedno jaje dijelio je s četvero gladnih. Na svojoj koži osjećao kišu koja curi kroz šuplji krov. Istrčavao iz postelje kad bi navalile poplave i noću nasipe zatvarao blatom i slamom. Uspjelo mu je ono što svi redovnici zavjetom siromaštva obećaju, a malo kome uspije ostvariti - bio je uistinu siromah. Nakon što je umro sve njegove stvari iz ormara prenesene su u domovinu - a stale su u malu najlonsku vrećicu.