| Kateheza | Rječnik znakovnog jezika | Impresum |
| Stručni članci i osobna razmišljanja o gluhim osobama i znakovnom jeziku | 

VJEROVANJE APOSTOLSKO

U zajednici Isusovih učenika, u Crkvi, od najstarijih vremena postoje obrasci (sažeci) kojima se kratko želi izraziti ono što sva zajednica vjeruje. Jedan takav sažetak zove se Vjerovanje apostolsko. Nazivamo ga apostolskim jer se u njemu nalazi ono najvažnije što su apostoli navješćivali o Bogu, o čovjeku i o njegovu pozivu na vječni život s Bogom. Onima koji u odrasloj dobi pristupaju k vjeri ili već primljenu vjeru žele prihvatiti na odrasliji i osobniji način, Crkva oduvijek pruža to Vjerovanje sa željom da ga upamte, da budu u to Vjerovanje upućeni, da po njemu žive i da ga mogu drugima naviještati. Isusovi vjernici to zajedničko Vjerovanje znaju, mole, prihvaćaju i po njemu žive. Stoga je ono simbol (znak) njihova međusobnog prepoznavanja i jedinstva po svemu svijetu. O tom jedinstvu piše sv. Pavao kršćanskoj zajednici u Efezu: “Jedan Gospodin – jedna vjera – jedno krštenje” (Ef 4,5).Da bismo što dublje naslutili, shvatili i doživjeli ono što Crkva želi izraziti Vjerovanjem apostolskim, potrebno je iznova i na različite načine ulaziti u njegov sadržaj. Potrebno ga je tumačiti i meditirati nad tajnama vjere koje su njime izrečene.  

Vjerujem
u Boga,
Oca svemogućega,   
Stvoritelja neba i zemlje.
I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega,  
koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice,
mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan;  
sašao nad pakao;
treći dan uskrsnuo od mrtvih; 
uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;  
odonud će doći suditi žive i mrtve.
Vjerujem u Duha Svetoga, 
svetu Crkvu katoličku, 
općinstvo svetih,   
oproštenje grijeha,   
uskrsnuće tijela,   
život vječni.
Amen.

“Vjerujem… u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga,  Gospodina našega,…

ISUS KRIST

Najduži odlomak našeg Vjerovanja posvećen je Isusu Kristu, Spasitelju svijeta. To je  razumljivo već iz onoga što smo do sada rekli. Kršćanstvu je, naime, izvor u jednoj osobi – u Isusu Kristu. On je historijski poznata osoba. Rodio se, živio je i umro u Palestini za vrijeme rimske okupacije, za vladanja careva Augusta i Tiberija.
Već samo njegovo ime puno je značenja. “Isus” na hebrejskom znači “Spasitelj”. A ime “Krist” potječe od grčkoga “Hristoj”, što prevodi hebrejsko ime “Mesija”,  a znači “Pomazanik”.
U Starom zavjetu mazali su uljem u znak posvećenja kraljeve, svećenike i proroke. Proroci su navješćivali budućeg Spasitelja kao jedinstvenog Pomazanika, koji će od Boga biti posvećen Duhom Svetim. Sam Isus na se primjenjuje veliko proroštvo Izaije proroka: “Duh Gospodnji na meni je, on me pomaza” (Lk 4,18; usp. Iz 61,1–2).
Po Kristu se i mi, kao njegovi vjernici, nazivamo kršćani. Taj naziv dolazi od grčke riječi “cristianoi”, što bi se moglo prevesti “Kristovi” (sljedbenici).
S imenom Krist najuže su povezani nazivi dvaju sakramenata kršćanske inicijacije: krst i krizma (potvrda). Krstiti po svoj prilici znači “kristiti” to jest učiniti vjernika drugim Kristom, “pokristoviti”. A krizma grčki znači pomazanje, i to – pomazanje Duhom Svetim. Tako se već u samom nazivu skriva duboko značenje prvih dvaju sakramenata: po njima stupamo u najtješnju povezanost s Kristom.
Kršćanin je, dakle, onaj koji vjeruje u Isusa Krista, pristaje uz njegov nauk ne samo umom nego i svim bićem i zalaže se za ostvarenje Isusova Evanđelja u svom osobnom životu i u svijetu.
Osim toga, Isus je rekao: “Ja sam s vama sve dane do svršetka svijeta” (Mt 28, 20). Stoga kršćani vjeruju da je on nama uvijek blizak, da živi s nama i u nama. Jedno od njegovih imena po Bibliji jest “Emanuel”, što hebrejski znači “S-nama-Bog”. To jedinstvo s nama on ostvaruje naročito po svetoj pričesti. U Ivanovu evanđelju Isus veli: “Tko mene ljubi, ljubit će ga moj Otac, i k njemu ćemo doći i nastaniti  se kod njega” (Iv 14,23).

Sin Božji – Gospodin

Najuzvišeniji Kristov naziv jest Sin Božji. On je Sin Božji odvijeka. Zajedno s Ocem  i Duhom Svetim on je odvijeka pravi Bog, druga božanska osoba. To lijepo izražava naša božična pjesma: “Sin Boga Oca i Bog sam.” Isus sam za se kaže: “Ja i Otac jedno smo” (Iv 14,30). A kada moli za jedinstvo svojih učenika, veli: “Oče, molim te, da svi budu jedno, kao što smo mi jedno – ti u meni i ja u tebi” (Iv 17,20–23).
To najviše dostojanstvo Isusa Krista izražava i drugi naslov: “Gospodin”. U Starom je zavjetu Gospodin-Gospodar drugo ime za Boga. Kada su, dakle, prvi kršćani Isusa nazivali Gospodinom, oni su time željeli reći da je on pravi Bog i da mu se klanjaju, da ga štuju i ljube, da ga slušaju kao pravoga Boga.
“Gospodin” nije samo naslov dostojanstva nego i vlasti. Isus je Gospodin jer je Gospodar svega stvorenja. Po njemu je i za njega je stvoreno sve što je na nebesima i na zemlji (Kol 1,16). On sam veli na oproštaju s apostolima na Maslinskoj gori na dan Uzašašća: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji” (Mt 28,18).
Ali i opet treba ponoviti ono što smo kazali za Božji naslov Svemogući. I Isusova je vlast puna čovjekoljublja. On želi spasiti čovjeka i podržati sve čovječanstvo na putovima dobra i napretka. Ta on je Spasitelj svijeta (usp. Iv 4,42) ili, kako ga zove naša božična pjesma, “Razveselitelj svijeta”.

Utjelovljenje

I kad je došla punina vremena – kako kaže sv. Pavao (Gal 4,4) – Bog je poslao na svijet svoga Sina da bude Spasitelj. Sam Isus ovako tumači Božji plan: “Bog je tako ljubio svijet, da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni” (Iv 3,16). Sin Božji postao je čovjekom koji se zove Isus Krist. Taj se događaj zove utjelovljenje ili učovječenje Sina Božjega. To slavimo na Blagovijest 25. ožujka. Devet mjeseci nakon toga slavimo Božić, Isusov rođendan.
 Što za čovječanstvo znači utjelovljenje vrlo dobro izražava Drugi vatikanski koncil: “Utjelovljenjem se Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. Radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio ljudskim srcem. Postao je uistinu nama u svemu sličan, osim u grijehu, kako piše Poslanica Hebrejima (4,15).” Pojava Isusa Krista u povijesti tako je važna da se godine računaju od njegova rođenja: prije i poslije Krista. Naša, nova era – Kristova je era, Kristovo vrijeme.

| vrh stranice |

“… koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Djevice Marije…”

 Mi kršćani vjerujemo da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek. Kao Sin Božji on je Bog odvijeka, a čovjekom je postao začećem u krilu majke Marije. Isusovo začeće dogodilo se na jedinstven, čudesan način. Kao što je Bog na početku samom svojom riječju stvorio nebo i zemlju, Duh Sveti oživotvorio je krilo blažene Djevice Marije, i ona je bez čovjekova sudjelovanja začela Isusa Krista, koji bijaše Sin Božji odvijeka. Stoga se ona i u Svetom pismu i u vjerovanju Crkve uvijek naziva Djevica, a mi je iz najdubljeg poštovanja zovemo blažena Djevica Marija. Opći crkveni koncil u Efezu god. 431. dao joj je naziv Bogorodica: njezin sin Isus Krist bio je odvijeka Sin Božji, s Ocem i Duhom Svetim pravi Bog. 
Zbog njezine najtješnje povezanosti s Isusom, mi je kršćani častimo nada sve svete. U molitvama je zazivamo kao Isusovu i našu Majku. Isus je s križa rekao svom učeniku Ivanu: “Sinko, evo ti majke!” U tom Isusovom testamentu obuhvaćeni su svi kršćani i svi ljudi.
Najljepša molitva blaženoj Djevici Mariji je ona kojom ju je pozdravio anđeo Gabrijel: “Zdravo Marijo, milosti puna” Njezini najveći blagdani jesu: njezino Bezgrešno začeće (8. prosinca) i njezino Uznesenje na nebo ili Velika Gospa (15. kolovoza).
Zajedno s blaženom Djevicom Marijom štujemo i častimo sv. Josipa, njezina djevičanskog muža. On je od Boga poučen i upućen u Božje planove, pa je prihvatio Isusa Krista sa svom ljubavlju i brigom kao svoga sina.

Isus učitelj

Isus je pripadao Izraelskom narodu. Sav je svoj život proveo u Palestini. Rodio se u Betlehemu, nedaleko od Jeruzalema. Zavičaj mu je bio u Nazaretu, bio je Nazarećanin. Najviše je djelovao i naučavao u pokrajini Galileji i Judeji. Najvažniji događaji njegova života zbili su se u glavnom gradu Jeruzalemu, gdje je napokon Isus osuđen, umro i pokopan, ali je treći dan uskrsnuo.
Svu svoju mladost proveo je u Nazaretu, gdje je bio mladi radnik u tesarskoj radionici sv. Josipa.
Kad mu je bilo oko trideset godina, okupio je kao putujući učitelj oko sebe malu družinu učenika koje je prozvao apostolima ili misionarima (“poslanicima”). Bilo ih je dvanaest, stoga se često i zovu zajedno Dvanaestorica. Na čelu im je bio Petar, a Juda će biti Isusov izdajica.
Tko je bio Isus, što je činio i govorio – o tome nam govore četiri knjige Sv. pisma koje se zovu evanđelja. (Riječ evanđelje potječe iz grčkoga, a znači “Radosna vljest” ili “Blagovijest”). Evanđelja su napisali Isusovi apostoli Matej i Ivan i prvi apostolski učenici Marko i Luka.
Isus u svom naučavanju nastupa kao Učitelj kojega je Bog poslao. On nam objavljuje: tko je Bog i koji su Božji naumi (planovi) sa svakim čovjekom i s čovječanstvom. On navješćuje novi, Božji svijet koji rado naziva Božje kraljevstvo. Otkriva Božju dobrotu i vrijednost svakog čovjeka.
On ima radosnu poruku za svakog čovjeka, i hoće da ta poruka dođe do svih ljudi: Bog Otac ih ljubi, poziva ih da prime njegovo prijateljstvo i da u zajednici s njime i medu sobom nađu savršenu sreću.
Sve ljude Isus proglašava sinovima Božjim i braćom među sobom. Stoga proglašava zapovijed ljubavi kao temeljni zakon međuljudskih odnosa. Vrhunac ljubavi je i život dati za one koje ljubimo. A prava ljubav zahtijeva da jedni drugima praštamo. Stoga nas je Isus naučio u molitvi “Oče naš” moliti : “Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo svojim dužnicima” (Mt 6,12).
Sam je bio radnik te je prihvatio i posvetio ljudski rad kao jedan od temeljnih znakova čovjekova dostojanstva i kao temeljnu njegovu obvezu. Po radu čovjek ponajviše ostvaruje zapovijed ljubavi i pridonosi usavršenju Božjega stvaranja.
Svečano je proglasio zapovijed doživotne ljubavi muškarca i žene i tako je posvetio ljudski brak i obitelj.
Posebno je volio djecu, cijenio je prijateljstvo, ljubio je svoj narod, ali i sve čovječanstvo i svakoga čovjeka. Ako je koga više ljubio, onda su to bili siromasi, bolesnici, potlačeni, obespravljeni. On je uvijek bio na njihovoj strani. 
Suosjećao je s patnjama ljudi i tražio kako da im pomogne. Potaknut tim suosjećanjem, božanskom moći učinio je mnoga čudesa. Liječio je bolesnike svake vrste: slijepe, gluhe, hrome, uzete . . . Mrtvima je vraćao život. – Njegova čudesa i sva njegova djela znak su Božje blizine i dobrote, ali i njegove najtješnje povezanosti s Bogom. Isusova čudesa pokazuju Božju ljubav prema ljudima, ali i to da je Isus istinski Božji poslanik i da je uistinu Sin Božji.
Vrhunac Isusove objave predstavlja sve ono što nam je on govorio o Bogu Ocu i o Presvetom Trojstvu. Isus Boga naziva svojim Ocem i obraća mu se s najvećom intimnošću. U isto vrijeme, on želi da savršeno izvrši volju Očevu. Sam kaže: “Hrana je moja vršiti volju onoga koji me posla – to jest volju Očevu – i dovršiti djelo njegovo” (Iv 4,34).
I nas je naučio da se Bogu obraćamo jednostavno i s pouzdanjem. Stoga nas je uputio u nov oblik molitve koji je najsavršenije i najkraće izražen u Isusovu “Očenašu”.
Isusov način pristupa Bogu i ljudima bio je velika novost. “Nikada nitko nije govorio kao on”, isticali su i njegovi neprijatelji (Iv 7,46). On je donio sasvim novu sliku o Bogu i čovjeku, zastupao je sasvim nove odnose medu ljudima.
Imao je stoga vrlo mnogo oduševljenih privrženika, ali i žestokih neprijatelja. Došao je u sukob s vođama svoga naroda, koji su išli dotle da su ga osudili na smrt i predali rimskim vlastima da ga smaknu.

| vrh stranice |

“… mučen pod Poncljem Pilatom, raspet, umro i pokopan”

Isusa je službeno osudio zastupnik rimske vlasti ili prokurator Poncije Pilat za vladanja cara Tiberija. Nakon insceniranog (namještenog) sudskog procesa u kojemu su Isusovi neprijatelji izmanipulirali narod i izvršili pritisak na rimsku vlast, Pilat je napokon Isusa osudio na smrt raspinjanjem na križu, premda je pred mnogim svjedocima izjavio: “Ja ne nalazim na njemu krivice” (Iv 19,6).
Prije negoli će dragovoljno podnijeti muku i smrt, Isus je proslavio sa svojim učenicima oproštajnu večeru koju nazivamo Posljednja večera. Za vrijeme večere, pošto je svojim učenicima očitovao svoje najintimnije nakane i nauke, Isus je blagoslovio kruh i vino i dao učenicima blagovati i piti uz riječi: Uzmite i jedite od ovoga svi! Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati! Uzmite i pijte iz ove čaše svi: Ovo je čaša moje krvi Novoga i vječnog Saveza koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha.
Na kraju je dodao i važne riječi koje su se učenicima duboko usjekle u pamet: “Ovo činite meni na spomen.”
Otada, kad Isusovi učenici žele da proslave svoje zajedništvo s Isusom Kristom i među sobom, kad žele obnoviti spomen na njega i na njegovu smrt, na njegovu žrtvenu ljubav na križu i na njegovo uskrsnuće, oni ponavljaju tu Isusovu gestu na Posljednjoj večeri.
Taj vjernički sastanak zovemo euharistija – “zahvalnica” ili sveta misa. U svakoj se misi obnavlja spomen na Posljednju večeru i na Isusovu žrtvenu smrt na križu. Crkva je slavi kao nekrvnu žrtvu i pashalnu (vazmenu) gozbu. Mi vjerujemo da je pod prilikama kruha i vina prisutan Isus, naš uskrsli Gospodin i Spasitelj. On zajedno s nama slavi otajstvo svoje blizine i prisutnosti koju zapečaćuje u svetoj pričesti. Tada se na poseban način ostvaruju Isusove riječi: “Tko mene Ljubi, ljubit će ga moj Otac, i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti” (Iv 14,23).
Dane Isusove muke, smrti i uskrsnuća slavimo u proljeće u tzv. Velikom tjednu, a napose u svetom Trodnevlju: na Veliki četvrtak spominjemo Posljednju večeru, Judinu izdaju i Isusovu muku i uhićenje, zatvor i preslušavanje; na Veliki petak slavimo Isusovu smrt iz ljubavi prema nama; u uskrsnoj noći od Velike subote na Veliku nedjelju ili Uskrs proslavljamo njegovo slavno uskrsnuće.
Često se pitamo, zašto je sve tako trebalo biti, zašto je put našega spasenja uključivao put trpljenja, patnje, muke i smrti nevinoga Sina Božjeg i našega velikog Brata Isusa Krista? Biblija nam ne daje do kraja odgovor, ali nas upućuje na višestruka i vrlo duboka razmišljanja.

– Prije svega, valja upozoriti na ovo: da bismo bolje razumjeli tajnu Isusove muke i smrti, ne smijemo tu činjenicu nikada rastavljati od susljednog uskrsnuća Isusova. Istom se u slavi Uskrsa može zagledati u tamu Velikoga petka, i u svjetlu Isusova Uzašašća i proslave postaje razumljivijom Isusova napuštenost na križu. Sam Isus to tumači učenicima na putu u Emaus u uskrsno jutro: “Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi i tako ude u svoju slavu” (Lk 24,2)?
– Nadalje, svojom mukom i smrću Isus je pokazao da ima vrednota za koje se isplati položiti život. Takva vrednota jest: Bog, vlastiti identitet (dosljednost samome sebi), vjernost ljudima koje volimo i. za koje smo odgovorni. Isus je došao posvjedočiti tko je Bog; on je isticao svoj vlastiti identitet da je Sin Božji; on je propovijedao nove odnose među ljudima. I kada su to njegovi neprijatelji stavili u pitanje, on ni uz cijenu smrti nije odustao ni od jedne od svojih riječi. Tako je sam potvrdio ono što je rekao: “Nebo će i zemlja proći, ali moje riječi, ne, neće proći” (Mk 73,31).
– Isus je htio svojom patničkom poslušnošću “sve do smrti na križu” (Fil 2,7) popraviti onu neposlušnost prvih roditelja koja je bila na dnu prvoga grijeha te se nalazi u svakom čovjekovu grijehu. Sv. Pavao to ovako izražava: “Kao što neposluhom jednoga čovjeka svi postadoše grešnici, tako će i posluhom Jednoga – to jest Krista – svi postati pravednici” (Rim 5,79).
– Jedan od razloga Isusove mučeničke patnje i smrti jest: on je htio biti solidaran sa svima koji trpe i tako je htio osmisliti ljudsku patnju, pa i samu smrt. On je sam svojim učenicima više puta tumačio tajnu trpljenja i taj zagonetni Božji put koji vodi: putem križa – k proslavi; putem patnje – k ostvarenju dobrote, ljepote i ljubavi; putem neuspjeha – k uspjehu; putem smrti – k uskrsnuću. Najljepša Isusova slika o tome jest njegova riječ o pšeničnom zrnu: “Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12,24). Stoga Isus nije samo učio i govorio kako se trpi, nego je sam “otrpio” sav naš ljudski život, pa i samu smrt.
– No, sam Isus upućuje na vrhunski razlog svoje muke i smrti na križu, a to je ljubav. Rekao je da je najveća ljubav položiti svoj život za onoga koga ljubimo. Isus je umro iz ljubavi prema svome Ocu i prema nama. Svaki čovjek može reći sa sv. Pavlom: “Isus me je ljubio i sebe je predao za mene” (Gal 2,20).

Biblija nam predstavlja mučeničku Isusovu smrt na križu kao uzrok našega spasenja. Već ga je sv. Ivan Krstitelj najavio u lijepoj slici: “Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta” (Iv 1,29). O tom je odavna prorokovao prorok Izaija, kako će budući Spasitelj svoj život žrtvovati za grijehe svijeta. On u glasovitoj pjesmi o Sluzi Gospodnjem prorokuje: “On je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo… Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe… Njegove nas rane iscijeliše” (Iz 53,4–5). U Novom zavjetu to se proročanstvo primjenjuje na Isusa Krista našega Spasitelja, a napose na njegovu muku i smrt kojom je Bogu dao zadovoljštinu za naše grijehe i postao začetnik novih odnosa između Boga i čovjeka, glava novoga čovječanstva i početak velikog preobražaja svega stvorenja.
Po Bibliji i stalnom vjerovanju Crkve, mi kršćani vjerujemo ovo: Isus Krist je svojom osobom, svojim životom, smrću i uskrsnućem popravio sve ono što je grijeh upropastio. Po njemu je ljudima opet vraćeno potpuno Božje prijateljstvo ili “milost posvetna”. Obnovljena je ona “bogolikost” koja je grijehom bila izobličena. Omogućen je sklad i sloga među ljudima. A u uskrsnuću bit će neumrloj duši čovjeka zauvijek pridruženo uskrsnulo tijelo i time će se ostvariti spasenje (“otkupljenje”) čovjeka u cjelokupnoj njegovoj duhovno-tjelesnoj stvarnosti.
Spasiteljsko djelo Isusa Krista otvara novo doba čovječanstva. Isus Krist je započeo novi put koji vodi velikoj preobrazbi stvorenja, dok ne nastane “novo nebo i nova zemlja”, kako veli Sv. pismo (Otk 21,1).
Dakako, u tom preobražaju, što ga je otpočeo Krist svojim uskrsnućem, svaki kršćanin, svaki čovjek i udruženo čovječanstvo treba da postane Božjim suradnikom. To je vrlo dobro izrazio sv. Augustin: “Bog te je stvorio bez tebe, ali te spasiti neće bez tebe, bez tvoga sudjelovanja.”

 | vrh stranice |

“…sašao nad pakao”

Ovaj je članak Vjerovanja za naše shvaćanje dosta zagonetan. Najprije treba protumačiti izraz “nad pakao”. U izvornom latinskom jeziku Vjerovanja stoji riječ koja se može prevesti “Podzemlje”. – Prije negoli je Isus svojim uskrsnućem osvijetlio tajnu smrti i uskrsnuća, Podzemlje se smatralo mračnim boravištem pokojnika.
Zagonetka ljudskog položaja dosiže vrhunac pred tajnom smrti. Ne muči čovjeka samo smrtna bol i rasap tijela. Najviše ga muči strah da će se njegov život zauvijek ugasiti. I po prirodnom nagonu svog srca čovjek ispravno sudi kada s jezom odbija posvemašnje razorenje i nepovratno skončanje svoje osobe. Kada Vjerovanje kaže “Sašao nad pakao”, ono tim izrazom želi najprije istaknuti da je Isus Krist bio do kraja solidaran s nama smrtnicima. Do dna je iskapio čašu ljudske patnje. Iskusio je i samu smrt i jamu groba.
Ali još i više, time što je Isus “sišao u !!

 | vrh stranice |

“…uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega”

Pobjednička slava Krista Uskrsloga stvarno se dovršuje u njegovu uzašašću. Isus poniženi, uzašašćem je konačno proslavljen te je i kao čovjek zadobio vlast i slavu koju kao Sin Božji ima odvijeka.
Otada on živi kao posrednik između Boga i ljudi (1 Tim 2,5) i kao naš uspješni zagovornik kod Oca (Rim 8,34). Kao glava Božjega naroda, Crkve, on Ocu prikazuje sve težnje i napore ljudi za boljim svijetom i za vječnim spasenjem. On od Oca svojima daje Duha Svetoga i obilje Božje pomoći koju nazivamo milost. 
To želi istaći i izričaj Vjerovanja “Sjedi o desnu Boga Oca Svemogućega”. Izraz se oslanja na proročki psalam 110: “Reče Gospodin (Bog Otac) Gospodinu mojemu (Isusu Kristu): ‘Sjedi mi zdesna!’.” Taj se psalam u Novom zavjetu razumije ovako: kralj David u proročkoj viziji gleda svoga potomka Isusa Krista kako je od Boga uzvišen do božanskog dostojanstva i vlasti. Isus Krist i kao čovjek sudjeluje u božanskoj vlasti i dostojanstvu. Zajedno s Ocem on je Svevladar i Sudac živih i mrtvih.
Isus je uzašao na nebo i kao naš predvodnik. On sam veli: “U kući moga Oca ima mnogo stanova…Idem da vam pripravim mjesto… da i vi budete gdje sam ja” (Iv 74,2–3).
Prema Bibliji, Isusovi su učenici kroz četrdeset dana na poseban način uživali iskustvenu prisutnost Uskrsloga. Stoga se Uzašašće slavi četrdeseti dan nakon Uskrsa. 
Oni su kroz to vrijeme jasno spoznali: da je njihov Gospodin oslobođen od smrti i groba; da je proslavljeni Spasitelj svijeta; da ih je ovlastio za misiju svojih svjedoka. Najbolje se to vidi iz svršetka Matejeva evanđelja koje donosi kratak, ali vrlo značajan oproštaj Isusa Uskrsloga od svojih apostola na Maslinskoj gori. Isus govori kao Gospodin i Učitelj:

“Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.

Pođite i učinite mojim učenicima sve narode.

Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

i učite ih čuvati sve što sam vam zapovjedio.

I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.”

 (Mt 28,18–20)

Iz tih je Isusovih riječi vidljivo ovo: Isus je svojim učenicima, Crkvi, povjerio veliku misiju (poslanje) da nastavi njegovo djelo u svijetu. Uvjet da tko pristupi među Kristove učenike, u Crkvu, jest: vjerovati u Krista Isusa i krstiti se. Dakako, ta vjera i krštenje zahtijeva i život po vjeri: potrebno je u život provoditi sve što je Isus zapovjedio. Pod tim se podrazumijeva ne samo sav moralni život i zalaganje nego i primanje svetih sakramenata. Posljednja Isusova riječ na Maslinskoj gori obećava da će Isus biti uvijek prisutan u Crkvi. On je prisutan medu nama i u nama na više načina. Prisutan je u svojoj riječi: kad god čitamo Sveto pismo, on nam upućuje svoju riječ. Prisutan je kad god se zajedno molimo, jer je rekao: “Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja medu njima” (Mt 18,20). Posebno je prisutan pod prilikama kruha i vina, jer je sam rekao: “Ovo je tijelo moje! Ovo je krv moja!” A ne smijemo zaboraviti još jedan oblik njegove prisutnosti: on je prisutan u svakom čovjeku, osobito onome tko treba našu dobrotu, čovječnost i ljubav. U svom govoru o posljednjem sudu kaže: “što god ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili” (Mt 25,40). Isus je, dakle, svojim učenicima, Crkvi, povjerio misiju da u svijetu živi i naviješta Evanđelje. Ta se dužnost i poslanje danas naziva “evangelizacija” ili “poevanđeljenje”…
Dužnost evangelizacije uključuje u sebi i dužnost humanizacije ili očovječenja svijeta. Kršćani su od Isusa Krista primili kao glavnu i temeljnu zapovijed: ljubav prema čovjeku i čovječanstvu. Stoga treba da s jednakim žarom kao i drugi ljudi, i još više, nastoje u ljudske odnose unijeti što više istine i slobode, ljubavi i radosti, pravednosti i požrtvovnosti.
Krist je uložio svoj mukotrpni život u napredak čovječanstva. Stoga hoće da i njegovi učenici – pojedinci i vjerničke grupe i sva Crkva – ne izostanu, nego naprotiv da budu medu prvima koji se bore za bolji svijet u kojemu vlada ljubav i istina, pravednost i mir. Naše ljudske i međuljudske dužnosti nisu bez povezanosti s Kristom. On će nam suditi na temelju dobrih djela koja smo učinili ljudima ili zbog naših propusta i zlodjela koja smo drugim nanijeli. Zapravo, Isus Krist nikoga neće osuditi nego će nam u njegovoj svjetlosti svima postati jasno jesmo li prihvatili ili odbili Božji poziv da živimo po zapovijedi ljubavi; sami sebe osuđuju oni koji odbijaju taj poziv, (usp. Iv 3,17–21).
| vrh stranice |

“…treći dan uskrsnuo od mrtvih”

 “…odonud će doći suditi žive i mrtve”

U kršćanskoj zajednici, u Crkvi, već od prvih vremena živi vjera i nada u drugi Isusov dolazak koji se u Novom zavjetu naziva naprosto “Dolazak” ili “Paruzija”. Isusovi vjernici u Korintu pozdravljali su se: “Marana tha! Gospodin dolazi!” ili željno: “Marana tha! Gospodine, dodi!” I mi tu vjeru i nadu izražavamo poklikom nakon podizanja u misi: “Tvoj slavni Dolazak iščekujemo!”.
Sva se povijest čovječanstva nakon Krista razvija između prvog i drugog Kristova dolaska. A dotle, Isus je kršćane učinio odgovorne da sve poduzmu kako bi se ostvarila velika želja “Očenaša”: “Dođi Kraljevstvo tvoje!”. 
Za svoja djela svi će ljudi, a s njima i kršćani, stati jednom pred Božji sud. Kršćanska vjera razlikuje tzv. pojedinačni i opći sud. – Pojedinačni sud doživljava svaki čovjek osobno na pragu vječnosti, nakon smrti, u svom prvom susretu s Bogom u novom svijetu. Opći ili posljednji sud jest onaj koji će se dogoditi na kraju vremena ili, kako obično kažemo, na Sudnji dan.
Bog Otac je sud svijeta predao svome Sinu Isusu Kristu (Iv 5,22). U svojem propovijedanju Isus traži od ljudi zalaganje za pravednost, istinu, ljubav, čovještvo. Ljude smatra odgovornima za svoja djela. Obećava nagradu onima koji čine dobro, a prijeti i vječnom kaznom onima koji se prepuštaju zlu, štoviše, i samoj polovičnosti. Sv. Pavao piše: “Svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo” (2 Kor 5,10). A u sv. Ivana čitamo: “Ustat će oni koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su činili zlo – na uskrsnuće osude” (Iv 5,29).
Na dobra djela svakoga potiče vlastita savjest i dobar primjer drugih ljudi, a u tom ga osobito potpomaže Božja milost i pomoć. Tko se protiv svoje savjesti i protiv spoznatih Božjih zapovijedi svjesno i odgovorno opredjeljuje protiv istine, pravde, dobrote, ljubavi i čovještva – taj čini zlo, grijeh. I ako u tom do smrti ustraje te umre nepokajan, krivac je svoje vječne propasti.
Isusove stroge riječi o sudu žele čovjeku posvjestiti odgovornost za svoja djela. I kad prijeti, on je Spasitelj, jer želi spasiti čovjeka. To lijepo izražava sv. Ivan koji povezuje u jedno spasiteljsku ljubav Božju i riječ o sudu: “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da on osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu” (Iv 3,16–l8). Tvrdokoran grešnik zapravo sam sebe osuđuje.
Najljepšu, a ujedno i najpotresniju sliku Posljednjega suda iz Isusovih ustiju donosi nam Matejevo evanđelje u glavi 25. Pojavljuje se Sudac – Isus Krist. Nastaje veliko razdjeljenje svijeta. Zdesna Kristu stoje “blagoslovljeni”, njemu slijeva “prokleti”. Temeljni zakon po kojemu će svijet biti suđen jest ljubav prema ljudima koje Isus naziva svojom braćom. Blagoslovljenima veli: “što god ste učinili jednome od najmanje moje braće, meni ste učinili.” Prokletima pak spočitava: “Što god niste učinili jednome od ovih najmanjih, meni niste učinili.” Taj Isusov navještaj Posljednjega suda ili Sudnjega dana završava riječima ozbiljnosti: “I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.”
Ljudi će, dakle, biti suđeni po tome kako su se – poslušni svojoj savjesti i Isusovu Evanđelju – odnosili prema svojoj braći ljudima, osobito ugroženima, potrebnima i potlačenima.
Tako nam ovaj članak Vjerovanja želi duboko usaditi u svijest troje: prvo, da je kršćanin odgovoran Bogu za svoja djela; drugo, kršćani su pred Bogom odgovorni i za napredak čovječanstva; treće, kršćani žive u nadi i iščekivanju Isusova Dolaska. To ih čini strpljivima i postojanima u pojedinačnim i zajedničkim naporima što ih poduzimaju da ostvare svoje vlastito čovještvo i da izgrade bolji svijet.
Treba da živimo poslušni svojoj savjesti i Božjoj riječi u Svetom pismu i u Crkvi. Tako se sami ostvarujemo kao ljudi i surađujemo u izgradnji boljega svijeta. To je smisao naše molitve u Očenašu: “Dođi kraljevstvo tvoje!”.
Posljednja knjiga Svetoga pisma završava riječima: “Evo, dolazim ubrzo, i plaća moja sa mnom, i naplatit ću svakome po njegovu djelu (Otk 22,12.20).

 | vrh stranice |

| Kateheza | Liturgija | Rječnik znakovnog jezika | Impresum |
| Stručni članci i osobna razmišljanja o gluhim osobama i znakovnom jeziku | 

| Webmaster |