Isus se pojavljuje kao Učitelj i Spasitelj pun Duha Svetoga. Tako se predstavlja u Nazaretu: “Duh Gospodnji na meni je” (Lk 4,14). On govori riječi Božje i čini djela Božja u Duhu Svetom. U isto vrijeme češće upućuje svoje apostole da će im od Oca poslati Duha Svetoga da ih on iznutra prosvjetljuje, uvodi u svu istinu, da ih hrabri i ujedinjuje, da uvijek bude s njima.
Najjasnije Isusove riječi o Duhu Svetom nalazimo u Evanđelju sv. Ivana. Isus ga naziva Branitelj i Duh Istine koji od Oca izlazi (Iv 15,26). Učenicima veli: “Ja ću moliti Oca, i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek – Duha Istine… koji kod vas ostaje i u vama je” (Iv 14,16–17). A na drugome mjestu kaže: “On će vas upućivati u svu istinu” (Iv 16,13). A na dan Uskrsa Isus u Ivanovu evanđelju kaže učenicima: “Primite Duha Svetoga” (Iv 20,22).
Djela apostolska pripovijedaju kako su se učenici nakon uzašašća skupili u Jeruzalemu da po nalogu Uskrsloga čekaju dar Duha Svetoga. Isus im je bio rekao: “Primit ćete Snagu – Duha Svetoga. On će sići na vas, i bit ćete mi svjedoci...sve do na kraj zemlje” (Dj 1,8).
I uistinu, na dan Pedesetnice, to jest pedesetog dana nakon Uskrsa, oni su bili dionici čudesnog dara. Stoga i mi pedesetog dana nakon Uskrsa slavimo Duhove (nekoć se taj dan slavio tri dana; to su bili “Duhovi” dani).
Duh Sveti Očev je i Isusov Duh. On je njihova uzajamna ljubav. On je s Ocem i Sinom pravi Bog. Za njega kažemo da je treća božanska osoba. On je ljubav kojom nas darivaju Otac i Sin. Stoga nas Duh Sveti potiče i osposobljuje da živimo u ljubavi prema Bogu i jedni prema drugima. On je ne samo Duh Ljubavi, on je sama ljubav.
Na dan prvih Duhova Isusovi učenici, apostoli, počeli su izvršivati Isusovu misiju, poslanje: “Pođite i sve narode učinite mojim učenicima...” Djela apostolska nam pripovijedaju kako je sv. Petar, kao pročelnik apostolskog zbora, održao prvu propovijed o Isusu Kristu i o Isusovu spasenju. Veliko mnoštvo ljudi prigrlilo je vjeru u Isusa Krista. I svi su se krstili i primili Duha Svetoga. Tako je nastala prva Crkva (o tom izvješćuju Djela apostolska, glava 2).
Duh Sveti otada djeluje u svoj zajednici Isusovih vjernika, u Crkvi. Štoviše, sv. Pavao uspoređuje svu crkvenu zajednicu s tijelom, kojemu je Isus Krist “glava”, a Duh Sveti je “duša” toga tijela. On iznutra oživljuje i ujedinjuje svu vjerničku zajednicu, daje joj zamah i rast, potiče je na djelatnost u širenju vjere i djelima ljubavi.
Duh Sveti osobito je bio djelatan u Božjoj objavi. On je govorio po prorocima, i pod posebnim njegovim vodstvom i nadahnućem (inspiracijom) sveti su pisci napisali Sveto pismo (Bibliju). A mnogo toga što je Isus govorio i činio u Crkvi se i nezapisano čuvalo i prenosilo, također pod vodstvom Duha Svetoga. To mi zovemo Predaja (Tradicija). Tako se pod utjecajem Duha Svetoga u Crkvi trajno i cjelovito čuva sva Božja i spasonosna istina koja je pohranjena u Svetom pismu i Predaji.
Isus je već učenicima obećao da će ih Duh Sveti upućivati u svu istinu (Iv 16,13). Oni su u svjetlu Duha Svetoga produbljivali svoje razumijevanje Isusa Krista i njegovih riječi i postupaka. Znali su uočavati nove situacije i na njih primjenjivati Evanđelje.
Uz pomoć istoga, Duha, sva zajednica vjernika, Crkva, napreduje u sve boljem razumijevanju Božje istine. I mi vjerujemo da je Duh Sveti tako vodi i čuva da se Crkva u svojoj cjelini nikada ne može prevariti u Božjoj istini. U tom smislu mi kažemo da je Crkva nezabludiva (“nepogrešiva”).
Duh Sveti naročito je djelatan u tzv. Učiteljstvu Crkve. Isus Učitelj povjerio je svoju službu naučavanja na poseban način papi (rimskom biskupu) i svim biskupima svijeta u zajednici s papom. Kada on sam ili oni svi zajedno proglašavaju što na temelju Svetog pisma i Predaje treba vjerovati i u život provoditi – mi to kratko zovemo dogma i moral – tada ih Duh Sveti čuva od zablude. U tom smislu i za njih kažemo i vjerujemo da su nezabludivi. Tada svi vjernici, zajedno s njima, treba da to prihvate kao Božju istinu.
Od prvih vremena kršćanstva, svi su kršćani zajedno s krštenjem primali i dar Duha Svetoga. Taj sakramenat kojim se prima dar Duha Svetoga zovemo krizma ili potvrda. Riječ “krizma” potječe iz grčkoga a znači “pomazanje”. U najužoj je vezi s imenom Krist, što znači Pomazanik (Isus je “pomazan” Duhom Svetim, pa stoga i kršćani primaju “pomazanje” ili krizmu u znak da su i oni pomazani istim Duhom Svetim kao i Krist).
Sakramenat krizme zove se i potvrda, jer u nama potvrđuje i utvrđuje našu krsnu povezanost s Kristom. I to baš time što u krizmi na poseban način primamo Duha Svetoga. Duh Sveti nas iznutra povezuje s Bogom Ocem i Isusom Kristom. Intimnije povezani s Bogom, mi postajemo i jedni drugima bliži i prisniji.
Duhom Svetim prosvijetljen i ohrabren, kršćanin postaje svjedok Isusa Krista. Mi treba da svjedočimo i riječju i životom. Stoga nas Duh Sveti potiče da što bolje upoznamo Krista i kršćanstvo, a ujedno nas poziva na odgovornost kako bi naš život bio uvijek u skladu s našom vjerom. Duh Sveti nam naročito govori po glasu naše savjesti, koja se prosvjetljuje čitanjem Svetog pisma i  vjerničkim drugovanjem u zajednici vjere, a nadasve primjerom Isusa Krista i njegovih svetaca.
Po Svetom pismu, Duh Sveti ispunja svemir i čovječanstvo (Knjiga Mudrosti 1,7). Stoga Drugi vatikanski koncil upozorava da on djeluje u mnogim pokretima povijesti i u nastojanjima da se ostvari ljudski napredak i razvoj te bratsko zajedništvo među ljudima.
Kršćanin treba da molitvom, razmišljanjem i meditacijom razvija u sebi “duhovno osjetilo”, kako bi umio raspoznati što je od Duha Božjega. Samo će tako moći uvijek biti poslušan Duhu Svetom i dati svoj doprinos za sve što je dobro u ljudskoj obitelji.
Poseban dar Duha Svetoga je duh inicijative i poduzetnosti te duh odvažnosti i neustrašivosti za sve što je dobro.
Duh Sveti je uvijek iznutra prisutan svakome kršćaninu i svakome čovjeku koji slijedi svoju savjest, da čovjeka prosvijetli i potpomogne u svakom dobrom nastojanju. Mi tu pomoć Duha Svetoga nazivamo milost djelatna. Osim toga, Duh Sveti dijeli među svim vjernicima i posebne darove koje zovemo karizmama. Karizme osposobljavaju pojedince ili grupe ljudi da poduzmu različita djela i dužnosti koje pridonose obnovi i općem rastu Crkve i čovječanstva.
Vrhunski dar Duha Svetoga jest to što nam on iznutra daje vjerovati i ljubiti Isusa Krista, a po njemu i nebeskog Oca. Po sv. Pavlu, Duh Sveti u nama budi sinovski osjećaj prema Bogu, da ga i nazivamo Ocem i ljubimo kao Oca i da se osjećamo Božja djeca i braća sa svim ljudima. Mi taj dar Duha Svetoga nazivamo milost posvetna ili bogosinstvo. U svemu tome, Duh Sveti – koji se naziva i životvorac – u nama budi i potiče želju i nadu u uskrsnuće tijela i vječni život.
Jednu od najkraćih i najljepših izreka o Duhu Svetom i njegovu djelovanju u nama čitamo u sv. Pavla:

“A kada dođe punina vremena,
odasla Bog Sina svoga…
da (po njemu) primimo sinovstvo.
A budući da ste sinovi,
odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga
koji (u vama) kliče: Abba, Oče"

I u svom osobnom životu i u svojim društvenim obvezama, žanik i da je uistinu Sin Božji. Vrhunac Isusove objave predstavlja sve ono što nam je on govorio o Bogu Ocu i o Presvetom Trojstvu. Isus Boga naziva svojim Ocem i obraća mu se s najvećom intimnošću. U isto vrijeme, on želi da savršeno izvrši volju Očevu. Sam kaže: “Hrana je moja vršiti volju onoga koji me posla – to jest volju Očevu – i dovršiti djelo njegovo” (Iv 4,34).I nas je naučio da se Bogu obraćamo jednostavno i s pouzdanjem. Stoga nas je uputio u nov oblik molitve koji je najsavršenije i najkraće  na rast Crkve u vjeri i ljubavi prema Bogu i ljudima. Mi katolici gledamo temelj njegove vlasti i punomoći u Kristovim riječima upućenima sv. Petru: “Ti si Petar-tijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je savladati. Tebi ću dati ključeve Kraljevstva nebeskoga, i što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima” (Mt 16,18–19).
Na čelu pojedinih pokrajina Crkve, koje se zovu biskupije, stoji biskup. Biskupi su od početka kršćanstva redili kao svoje pomoćnike svećenike (prezbitere) i đakone. Oni u ime biskupovo vrše svoju službu u manjim zajednicama vjernika, osobito župama.
Svi biskupi po svem svijetu sačinjavaju biskupski kolegij (zbor) kojemu je na čelu papa. Oni su svi zajedno i kolektivno odgovorni za svu Crkvu, a papa je za svu Crkvu odgovoran i sam osobno.
Crkvena je služba trostruka. Obuhvaća vlast i punomoć: čuvati i naučavati pravu vjeru – posvećivati svetim sakramentima sav Božji narod – upravljati zajednicom vjernika. Stoga je zovemo: vlast naučavanja, posvećivanja i upravljanja.
Posebna dužnost pape i biskupa u zajednici s papom jest, kako smo rekli, čuvati i naučavati pravu vjeru. U tom im je temeljem Sveto pismo i Predaja. Mi kršćani vjerujemo da ih u tom vodi i štiti Duh Sveti. Kada papa sam ili svi biskupi svijeta u zajednici s papom nešto odlučuju i svečano proglašuju na temelju Svetog pisma i predaje, tada ih Duh Sveti čuva od zablude. To zovemo dar nezabludivosti (“nepogrešivosti”).
Daljnja dužnost pape i biskupa i njihovih pomoćnika svećenika jest da se u Crkvi njeguje što savršenije bogoslužje i bogoljublje. Stoga su oni svetim redom opunomoćeni da posvećuju i dijele svete sakramente, a napose euharistiju. Po sakramentima se čuva i razvija Božja milost ili bogosinstvo te svi rastemo u sve savršenije jedinstvo s Bogom i među sobom.
Treća dužnost crkvenih služitelja jest da prikladno upravljaju svom zajednicom vjernika. Sva njihova služba ili vlast nipošto nije vladanje ili gospodovanje, nego služenje svemu Božjem narodu, kako bi u njemu živjela i rasla prava vjera, kako bi se razvijalo što savršenije bogoljublje i bratoljublje, kako bi sva Crkva izvršila svoje poslanje u svijetu da po njoj svi narodi upoznaju Evanđelje i Isusa Krista, Spasitelja svijeta – na slavu Boga Oca i na spasenje ljudi.
No Crkvu ne sačinjavaju samo služitelji Crkve ili hijerarhija, nego svi vjernici. Štoviše, oni prvi postoje radi onih drugih, radi cjeline svih vjernika.
Crkva se baš stoga i zove katolička, što na grčkom znači sveopća ili jedinstvena. Ona je sveopća ili katolička s više razloga. Ponajprije, ona je geografski katolička, sveopća: ona je po svem svijetu, za sve narode i za sve ljude. Svi su ljudi Božji stvorovi i svi imaju isti Božji poziv i dostojanstvo da budu djeca Božja. Crkva je sveopća ili katolička i stoga što je ona nedjeljiva i jedinstvena cjelina. Sv. Pavao smiono kaže: “Svi ste vi jedan u Kristu” (Gal 3.28). Divno se o tom izražava sv. Pavao. Po njemu, izvori toga katoličkog jedinstva jesu: jedno tijelo i jedan Duh – jedna nada u vječni život – jedan Gospodin Isus Krist – jedna vjera i jedno krštenje – jedan Bog i Otac sviju, nad svima i u svima (usp. Ef 4,4–6).
Drugi vatikanski koncil obnovio je za sve vjernike, koji inače ne vrše neku posebnu  hijerarhijsku službu u Crkvi, naziv laici. Danas je taj naziv izgubio staro kršćansko značenje: najčešće se laik kaže za čovjeka koji u nešto nije upućen. No stara kršćanska riječ laik znači: član Božjega naroda. To je, dakle, ime dostojanstva i obveze.
Svi kršćani treba da uvijek živo budu svjesni da su oni krstom “pokristovljeni”, da su po milosti ili bogosinstvu svi oni Božji sinovi, Božja djeca, pa stoga i braća medu sobom. Svi kršćani treba da se osjećaju – zajedno s hijerarhijskim služiteljima – pozvani od Krista da aktivno sudjeluju u različitim službama Crkve: u službi posvećivanja (u bogoslužju i bogoljublju), u bratskom služenju (u kršćanskoj dobrotvornosti ili caritasu), u upravljanju kršćanskom zajednicom i, osobito, u naviještanju Kristove Radosne vijesti. Svim je članovima Crkve upućen Kristov poziv s Maslinske gore: “Pođite i sve narode učinite mojim učenicima!” Živjeti Evanđelje i riječju i djelom promicati Evanđelje – osobita je dužnost svih Isusovih učenika.

| vrh stranice |

“….općinstvo svetih”