SVETA MISA

1. ŽRTVA

Žrtva je čin kojim se odričemo nekog zemaljskog dobra i prinosimo ga Bogu u želji da time Boga častimo. Još je dublje ono značenje žrtve koje proizlazi iz činjenice da su ljudi svjesni svojih grijeha, kao uvrede nanesene Bogu, pa mu žele dati naknadu i zadovoljštinu. Čovjek želi u žrtvi zapravo samoga sebe prikazati Bogu. Žrtva je samo zamjena. Zato sv. Augustin kaže: "Svrha je žrtve da nas sjedini s Bogom!"
Isus Krist preuzeo je na sebe grijehe svih ljudi, u nakani da samog sebe prinese za njih kao žrtvu naknade i zadovoljštine, i to na krvav način – na križu! Izvršivši to djelo, postao je otkupiteljska žrtva, naš Otkupitelj ili Spasitelj.
Onu krvnu žrtvu s Kalvarije Isus je unaprijed ostvario na posljednjoj večeri – na nekrvan način, govoreći nad kruhom: "Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje", a nad vinom: "Ovo je krv moja koja se za vas prolijeva", dodajući nad oboma kao jednim činom: "Ovo činite meni na spomen !" Tako je učinio mogućim da se njegova žrtva s Kalvarije obnavlja i posadašnjuje na nekrvan način, a to je sv. Misa.
U misnom slavlju sakramentalno, to jest pod vidljivim znakom, nastavlja se i na nas primjenjuje cijelo Kristovo otkupiteljsko djelo: muka, smrt i uskrsnuće. Ne mogu se, naime, Gospodinova muka i smrt odijeliti od njegova uskrsnuća. Krist, prisutan u Euharistiji, uskrsli je Gospodin, pa stoga i mi u tom sakramentu primamo zalog vlastitog uskrsnuća.
Vrijeme je da istaknemo još jedno otajstvo, ono koje se zbiva u sakramentu krsta, po kojem se mi pritjelovljujemo Kristu udioništvujući u njegovoj smrti i uskrsnuću, tako da postajemo otajstveno JEDNO s njim, on glava a mi tijelo. I budući da smo JEDNO s njim, on je na križu u sebi sve nas prikazao svome Ocu, pa se i u Misi suprikazujemo s njim, ali ne tako da bi naša žrtva bila nešto bez njegove, da bi se dala odijeliti, a da ipak sačuva pravi smisao. To ne! Niti naše sužrtvovanje čini Gospodinovu žrtvu vrednijom. Gospodin je samo htio da i mi surađujemo u svome spasenju. Zato nas je pritjelovio samome sebi, da naše žrtvovanje ne bude prinošenje tuđeg, nego naše vlastito. Stoga i mi u tom sakramentu primamo zalog vlastitog uskrsnuća. Gospodin je rekao: "Zaista, zaista vam kažem: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni i ja ću ga uskrisiti na posljednji dan" (Iv 6, 53–54). Značajno je da se na času smrti vjernicima dijeli uz bolesničko pomazanje i sv. Pričest kao poputbina. Kršćani je primaju kao sakrament vječnog života. Što je, naime, suumrlo s Kristom, to i suživi s Kristom.
| vrh stranice |

2. SPOMEN-ČIN

Ustanovljujući euharistijsko otajstvo Gospodin je odredio da se ono trajno vrši u njegovoj Crkvi, i ona kao da nema uzvišenijeg zadatka na ovome svijetu nego da ispunja taj zadatak. Gospodin je upravo zapovjedio: "Ovo činite meni na spomen !"
U Euharistiji se izražava cijelo Kristovo otkupiteljsko djelo, to jest njegova smrt i uskrsnuće, tako da nema jednog bez drugog. Po tom otajstvu primamo oproštenje grijeha u njegovoj smrti i uskrsnuću – te postajemo čisti. Postajemo također dionici njegova života u njegovu uskrsnuću i baštinici Kraljevstva Božjega po njegovu uzašašću na nebo.
Ali u Euharistiji je uključena također i parusija, to jest drugi Kristov dolazak u slavi, na koncu povijesti, kada će otkupljeni ući s njim u život budućega vijeka. Sv. Pavao piše: "Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe" (1 Kor 11, 26).
Po Euharistiji primamo zalog buduće slave i predokus raja. On nas, dakle, "prenosi u prošlost, u otajstva povijesnog Krista u kojem je ukorijenjena i iz kojega crpi svoju realnost i širi svoju božansku životnost. A u isto vrijeme ona naviješta, uprisutnjuje i oplođuje budućnost..." (A. M. Roguet).
Euharistija ima, naravno, svoje značenje i u sadašnjosti. Po njoj se već sada sjedinjujemo s Kristom, te braćom i sestrama. Zato latinski izraz Communio izravno znači zajedništvo, dok hrvatska riječ Pričest znači čest (dio!) u cjelini.

3. GOZBA

Gotovo uz svaku žrtvu vezana je žrtvena gozba. To susrećemo u mnogim religijama starog svijeta, a i danas. Blagovanjem jednog dijela, npr. žrtvovanog mesa, ljudi se žele sjediniti s božanstvom. Kad je npr. izraelska obitelj donijela neku životinju za žrtvu, jedan bi dio bio spaljen, a drugi dio bio bi za blagovanje i prinosnicima i svećenicima, osim kod onih žrtava koje su se čitave morale spaliti. Blagovanjem žrtvovanog mesa izražavalo se sjedinjenje, zahvaljivanje i pomirenje s Bogom.
Značajno je npr. blagovanje vazmenog janjeta. Bog je izabranom narodu naredio to obredno blagovanje u znak sjećanja na oslobođenje iz egipatskog ropstva.
Za prve kršćane nezamisliva je bila euharistijska žrtva bez pričesti. Dobro su shvaćali da se samo na taj način potpuno sjedinjuju s Kristovom žrtvom, odnosno s Kristom samim. Po Kristovoj žrtvenoj gozbi poistovjećujemo se s Gospodinom i svaki pričesnik postaje »drugi Krist«.
Gospodin je često blagovao sa svojim učenicima, ali i s grešnicima. Prigodom takvih gozbi na poseban je način okupljao oko sebe. Razgovorom i stvaranjem zajedništva imao je prilike navijestiti Radosnu vijest o kraljevstvu Božjem i prisutnima ponuditi spasenje.
Jedna je gozba bila osobito značajna u Isusovu životu, a to je njegova posljednja večera. Tom prigodom Gospodin je povezao darove kruha i vina sa svojom smrću. Kruh postaje njegovo tijelo koje se lomi za sve ljude, a vino postaje njegova krv koja se prolijeva za sve ljude. Tako je njegova posljednja večera značila vrhunac Isusove ljubavi prema učenicima i prema svima nama, a ona se nastavlja i ponazočuje u svakoj svetoj Misi. Stoga P. Parsch s pravom kaže: "Sveta je Misa najveće i najuzvišenije što mi kršćani imamo. To dragocjeno blago položio je Krist u ruke Crkve, da ga čuva do konca svijeta."
| vrh stranice |

4. EUHARISTIJA PRVE CRKVE

Kako je izgledalo euharistijsko slavlje u prvim kršćanskim vremenima? Da bismo to saznali potrebno je čitati opise Posljednje večere u Evanđeljima i u Prvoj poslanici Korinćanima. (Mt 26, 26–29; Mk 4, 22–25; Lk 22, 14–20; 1 Kor 11, 23–25) Sv. Ivan evanđelist nas izvještava da je Isus na rastanku oprao svojim učenicima noge i održao oproštajni govor. (Iv 13. poglavlje). O euharistijskim slavljima u apostolsko doba čitamo u Prvoj poslanici Korinćanima i Djelima apostolskim. (1 Kor. 10, 16–17 i 11, 17–34; Dj 2, 42.46–47 i 20, 7–8.11 ).
Iz navedenih spisa saznajemo da su prvi kršćani nazivali euharistijsko slavlje "Gospodnja večera", "lomljenje kruha", "sastanak". S vremenom će ovo otajstvo naše vjere dobiti i druge nazive: "euharistija" (zahvaljivanje), "eulogija" (blagoslov), "sveta gozba", "euharistijska žrtva", "sveta Misa" i slično.

5. POSLJEDNJA VEČERA

Kad je došao "njegov čas" da položi život kao otkupninu za sve ljude, Isus je želio posljednji put blagovati sa svojim učenicima. Značajno je da se to zbilo u ozračju vazmenih blagdana, tj. u vrijeme kad su Izraelci blagovali beskvasne hljebove i vazmeno janje, čime su slavili spomen-čin oslobođenja iz egipatskog ropstva i prijelaz preko Crvenog mora u Obećanu zemlju. Slavili su tako Boga i ujedno ga molili da se uvijek sjeća svoga saveza i obećanja Izabranom narodu.
Najstariji zapis o ustanovljenju euharistije je onaj koji nam donosi sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima: "Gospodin Isus one noći u kojoj bijaše izdan uze kruh te zahvali, razlomi ga i reče: 'Ovo je tijelo moje koje je za vas. Ovo činite na moju uspomenu !' Isto tako uze i kalež, poslije večere, te reče: 'Ovaj je kalež Novi savez u mojoj krvi. Ovo činite, svaki put kad ga pijete, na moju uspomenu !' " ( 1 Kor 11, 23–25) Te riječi i čini, koje apostoli nisu više nikada zaboravili, dospjele su i do nas, po Crkvi koja ih ponavlja u svakoj svetoj Misi. Već smo spomenuli da sv. Ivan evanđelist donosi Isusov oproštajni govor prigodom Posljednje večere. U njemu je osobito naglašeno jedinstvo između Isusa i Oca. odnosno Isusa i učenika. Upravo po Euharistiji očituje se i gradi to zajedništvo i jedinstvo između vjernika i Gospodina. | Vrh stranice |

6. LOMLJENJE KRUHA U APOSTOLSKO DOBA

U Djelima apostolskim čitamo na jednom mjestu o 'lomljenju kruha', tj. o slavljenju Euharistije, slijedeće, 'Oni (kršćani!) su bili postojani u apostolskoj nauci, zajedničkom životu, lomljenju kruha i u molitvama... Kao što su svaki dan – kao po dogovoru – bili u hramu, tako su po kućama lomili kruh i zajedno uzimali hranu vesela i priprosta srca, hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda..." (Dj 2, 42. 46–47) Prvi kršćani slavili su euharistiju u kućama. Na zbor bi donijeli i jelo koje su darivali jedni drugima da očituju međusobnu ljubav (otuda i naziv "agape", tj. gozba ljubavi). S vremenom se slavljenje Euharistije odvojilo od gozbe ljubavi i Euharistija se počela slaviti ujutro umjesto uvečer. Naime, već sv. Pavao piše da je kod zajedničkog slavljenja Euharistije i gozbe ljubavi dolazilo do nesklada. On opominje Korinćane: "Kad se dakle zajedno sastajete, to više nije blagovanje Gospodnje večere, jer svaki za vrijeme blagovanja uzima preda se vlastitu večeru, te jedan gladuje dok je drugi pijan." (1 Kor 11, 20–21 ).
Kršćani, koji su potjecali iz židovskog naroda, u početku su, uz slavljenje Euharistije po kućama, odlazili i na bogoslužje u židovski hram i u sinagoge. Bogoslužje u sinagogama sadržavalo je molitve, čitanje iz Svetog pisma (Zakon i proroci) i tumačenje pročitanih odlomaka. Tu "službu riječi" preuzeli su kršćani od židovskog bogoslužja u sinagogama i kasnije povezali s euharistijskim slavljem koje se odvojilo od agapa.

7. OPIS SVETE MISE IZ DRUGOG STOLJEĆA

Sv. Justin, mučenik, opisao je u prvoj "Apologiji kršćana" kako se slavilo Euharistiju sredinom II. stoljeća: "U dan zvan nedjelja drži se zajednički sastanak svih, bilo da borave u gradu ili na selu. Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-spisi apostola i knjige proročke. Nato, kad čitač prestane, predstojnik nas opomene i potakne živom riječju da se ugledamo u one primjere. Zatim se dižemo svi zajedno i molimo molitve. A poslije molitava, kako već rekosmo, donese se kruh, vino i voda, a predstojnik upravi Bogu molitve i zahvale, kako već može. A narod odobravajući klikne: Amen. Od euharistijske se hrane svakomu dijeli i svatko prima, a nenazočnima se šalje po đakonima. Imućni i koji hoće, daju što hoće. A što se skupi pohrani se u predstojnika, i on se stara za siročad i udovice i jadnike koji trpe s bolesti ili drugog uzroka, pa i za utamničenike i nadošle strance: uopće, svi su mu nevoljnici na brizi."

8. SLUŽBA RIJEČI I EUHARISTIJSKA SLUŽBA

Iz ovog opisa vidimo da je sv. Misa u drugom stoljeću imala dva glavna dijela, slično kao i danas. To je služba riječi i euharistijska služba.
Prvi dio sv. Mise, služba riječi, dugo se nazivala "katekumenska Misa". Zašto? Zato što su tom dijelu mogli prisustvovati i pripravnici za krštenje tzv. katekumeni, i javni grešnici koji su činili pokoru.
U drugom dijelu euharistijske službe, koja je bitno izraz ljubavi, mogli su sudjelovati samo krštenici koji su bili u punom jedinstvu s Crkvom.
Sv. Justin u spomenutom spisu piše: "U Euharistiji nitko nema pravo udjela osim onoga koji vjeruje da je istinito što učimo i koji se okupao kupelju otpuštenja grijeha i preporođenja i koji onako živi kako nam je Krist predao. Ne uzimamo to kao običan kruh ili obično piće, već kao što smo poučeni, Riječ Božja, utjelovljeni Isus Krist, naš Spasitelj, imao je tijelo i krv za naše spasenje, isto smo tako poučeni da po molitvi i zahvali koja potječe od njega, ta Euharistijska hrana, koja pretvorbom hrani našu krv i tijelo, jest i tijelo i krv toga utjelovljenog Isusa."
| vrh stranice |

9. CRKVA KAO MJESTO MISNOG SLAVLJA

Riječ 'crkva' (u smislu zgrade) dolazi od grčke riječi 'kyriake oikia', što znači 'Gospodnja kuća'. U latiniziranom obliku ta se riječ piše 'cyriacae (oikia)', a odatle i naš hrvatski naziv – crkva. U biti ta riječ znači isto što i grčka riječ 'domos', od koje je izvedenica 'Duomo' u talijanskom, odnosno 'Dom' u njemačkom za katedralu. U hrvatskom ta se riječ sačuvala kao 'dom' za označavanje prostora namijenjenog i uređenog za stanovanje organizirane ljudske zajednice. U starini ta je organizacija redovno predviđala obitelj s ocem na čelu.
Kada se zajednica vjernika nađe u crkvi, velimo da je u kući Oca nebeskoga, jer oni kao zajednica nemaju drugog oca doli samog Boga. Osnovni i najčešći razlog okupljanja vjernika u crkvi jest slavljenje Euharistije, otajstva spasenja.

10. OBITELJSKE KUĆE KAO PRVE CRKVE

Istočnjačke kuće imale su često na katu veću prostoriju u kojoj se mogao okupiti veći broj ljudi. Takve su prostorije bile veoma prikladne za obiteljska slavlja.
Iz Evanđelja znamo da je i Posljednja večera bila u dvorani na katu neke jeruzalemske kuće. Isus je naime rekao Petru i Ivanu: "Čim uđete u grad, srest će vas čovjek koji nosi vodu u vrču. Idite za njim u kuću u koju on uđe i recite domaćinu: 'Učitelj te pita gdje je dvorana u kojoj bi mogao blagovati pashalnu večeru sa svojim učenicima?' I on će vam na katu pokazati veliku dvoranu s naslonjačima. Tu pripravite!" (Lk 22, 10–12)
Iz Djela apostolskih saznajemo da su kršćani u početku "lomili kruh po kućama«, to jest slavili su Euharistiju (Dj 2, 46). Još nisu imali posebnih građevina za svoje sastanke.
Ponekad se misli da su kršćani za vrijeme tristoljetnog progona u Rimu Euharistiju slavili na grobljima (katakombama – podzemnim hodnicima za ukop) skrivajući se pred vlastima. To nije točno, iako su se u iznimnim prilikama mogli sastati i na groblju. Najčešće su se sastajali po kućama obraćenih Rimljana i ondje slavili večeru Gospodnju. Tako je i nastao izraz 'kućna crkva'.

11. CRKVE KAO VELIKE GRAĐEVINE

Pošto je kršćanstvo dobilo slobodu u Rimskom carstvu (313. g.), počeli su kršćani graditi velike građevine u kojima su se mogli sastajati u velikom broju i slaviti službu Božju. Tako su nastale poznate bazilike, od kojih najljepše i danas vidimo u Rimu. Iako su kroz povijest prilično izmijenile izgled, ipak nam dočaravaju veličinu i ljepotu prvih kršćanskih crkava.
Svako vrijeme gradit će veličanstvene crkve u svome stilu te prema kulturi i gospodarskoj mogućnosti nekog naroda. Tako su nastala remek-djela romanike, gotike i baroka. Izuzetnim zdanjima, koja su još i ukrašivali umjetničkim djelima, kršćani su htjeli dočarati beskrajnu Božju ljepotu. Slavljenje Boga skladnim bogoslužjem, pa još u krasno uređenim prostorima, bilo je uvijek privlačno, a nadahnjivalo je i za druga umjetnička djela. "Crkva je uvijek bila prijateljica lijepih umjetnosti. Ustrajno je tražila njihovu plemenitu službu i izobražavala umjetnike sa svrhom da izrađuju predmete potrebne za sveto bogoslužje, dostojne, ugledne i lijepe, kao znakove i simbole nadnaravnih vrednota". (Konstitucija o liturgiji, 22) Uvijek se pazilo na to da crkve odišu ugođajem svetog, ili kako se to obično veli sakralnošću.
| vrh stranice |

12. SUVREMENI CRKVENI PROSTORI

Ponekad se čini da današnje crkve ne odišu svetim ugođajem. Djeluju nekako pusto, hladno i neudobno. Najviše to ovisi o inženjerima i mogućnostima zajednica koje si grade crkve. Valja priznati da se graditelji i danas trude da podignu crkve koje će odgovarati zahtjevima takozvane suvremene sakralne arhitekture. I u našoj domovini ima veoma uspješnih rješenja. Najčešće se ipak grade skromne crkve, no one postaju prave duhovne oaze u naseljima modernih gradova.
Crkva mora u prvom redu biti "prikladna za slavljenje liturgijskih čina i djelatno sudjelovanje vjernika". Kod nove gradnje valja paziti na "plemenitu ljepotu više negoli na puku raskoš". Koncil kaže: "Crkva nije nikada imala vlastiti umjetnički stil, nego je dopuštala umjetničke oblike svakog razdoblja, prema naravi i uvjetima naroda, i prema potrebama različitih obreda... Stoga neka i umjetnost naših vremena, te svih naroda i krajeva, ima u Crkvi slobodu djelovanja, samo ako dužnim poštovanjem i doličnom čašću služi bogoštovnim zgradama i svetim obredima." (Konst. o liturgiji, 123)

13. OLTAR I AMBON SREDIŠNJE TOČKE CRKVENOG PROSTORA

Oltar i ambon (žrtvenik i štionik) središnje su točke crkvenog prostora. Kao stol i žrtve i gozbe, oltar mora biti okrenut prema puku, i treba ga "tako smjestiti i urediti da se uvijek jasno vidi da je on znak samog Krista, mjesto na kojem se vrši spasonosno otajstvo. On je središte vjerničkog zbora, te mu dugujemo najveće poštovanje." (Uputa o štovanju euharistijskog otajstva, 24).
Oltar ne umanjuje značenje svetohraništa, ali kod euharistijskog slavlja oltar je središte, dok se pred svetohraništem obavljaju privatne i izvanliturgijske pobožnosti. Stoga se kod gradnje crkve svetohranište više ne povezuje s oltarom, nego je "po mogućnosti smješteno u kapeli odijeljenoj od središta crkve". (Uputa, 53)
Križ je postavljen na oltar ili pred njega, tako da ga vidi i svećenik i narod, i da sve prisutne podsjeća na žrtvenu narav Euharistije.
Ambon ili štionik je mjesto s kojega se naviješta i tumači riječ Božja. Treba ga postaviti na prikladno mjesto, uz oltar ili bliže vjernicima. Najbolje je da bude na stalnom mjestu i nepokretan kao i oltar. "S ambona se proglašuju: čitanja, pripjevni psalam i vazmeni hvalospjev; s njega se može držati i homilija, te sveopća ili vjernička molitva. Manje odgovara da na ambon dođe tumač, pjevač ili ravnatelj zbora." (Rimski misal, 272) U novim crkvama treba dobro misliti i o mjestu za pjevače. Zbor pjevača mora biti dio okupljene vjerničke zajednice, po mogućnosti bliže oltaru, a ne neka izdvojena skupina. | Vrh stranice |

14. SVETE SLIKE I KIPOVI

Svete slike i kipovi nemaju za vrijeme sv. Mise u crkvama nikakvu liturgijsku funkciju, ali je prikladno postaviti barem slike Gospe i sveca ili svetice koji se ondje posebno časte. U svakom slučaju valja paziti na "umjereni broj i prikladni raspored" svetačkih slika i kipova.

15. OKUPLJENA ZAJEDNICA – ŽIVA CRKVA

Od crkve kao zgrade važnija je ona živa Crkva – zajednica vjernika. Vjernici su 'živo kamenje' od kojega je izgrađen 'duhovni hram'. Sama riječ 'crkva' znači prije svega vjernički skup, a tek onda mjesto ili građevinu u kojoj se vjernici sastaju.
Kršćani na euharistijskom slavlju vidljivo očituju da su članovi otajstvenog Kristovog tijela. Ta povezanost ne ovisi toliko o prostoru koliko o svijesti i nastojanju vjernika pojedinaca da očituju zajednicu okupljenu u Kristovo ime. Izgradnja 'žive Crkve' uvijek ima prednost pred gradnjom zgrade. Ipak je svakoj zajednici doličan prostor potreban za njezin život i razvoj, pa je samo znak pomanjkanja slobode ako joj se onemogućuje podizanje 'crkve od kamena'.

16. SVAKA NEDJELJA JE USKRS

"Vazmeno otajstvo Crkva svetkuje svakog osmog dana, koji se s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom; ona prema apostolskoj predaji potječe i od samog Kristova uskrsnuća. Tog su se dana vjernici dužni sastati zajedno," da slušaju Božju riječ i da, sudjelujući u Euharistiji, obave spomen-čin muke, uskrsnuća i proslave Gospodina Isusa te da zahvaljuju Bogu koji ih 'uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu" (1 Pt 1,3). Stoga je nedjelja prvotni blagdan koji se ima predlagati i uporno preporučivati vjerničkoj pobožnosti, da bude i dan radosti i počinka od posla..." (Konstitucija o liturgiji, 106)

17. DAN KRISTOVA USKRSNUĆA

Svaka je nedjelja dan proslave Kristova uskrsnuća. Ipak, jedanput u godini uskrsnuće slavimo i posebno svečano. Datum te najveće kršćanske svetkovine povezan je sa židovskim blagdanom Pashe. Isus je, naime, umro i uskrsnuo baš tih dna židovskog slavlja. Pasha se slavila četrnaestog dana mjeseca nisana, koji je trajao po prilici od polovice našeg ožujka do polovice travnja.
Azijski kršćani imali su u početku Uskrs istog dana kad i Židovi Pashu (tj. 14. nisana), bez obzira koji je bio dan u tjednu. Rimska je Crkva, prema evanđeljima, utvrdila svetkovinu Uskrsa u nedjelju, a ona u Aleksandriji je tražila da se najveći kršćanski blagdan slavi isto tako u nedjelju ali tek nakon prvog proljetnog uštapa (punog mjeseca). Ta je ideja aleksandrijske Crkve pobijedila, i zato se datum Uskrsa pomiče od 22. ožujka do 25. travnja. To vrijedi i za istočne Crkve, samo što neke od njih upotrebljavaju stari tzv. julijanski kalendar koji ne uzima u obzir potrebne vremenske ispravke i to je razlog zbog kojeg katolici i pravoslavni rijetko slave Uskrs iste nedjelje.
Drugi vatikanski sabor je pristao da se u dogovoru s drugim kršćanima odredi jedna stalna nedjelja za svetkovanje Kristova uskrsnuća kako bi sve kršćanske zajednice slavile svoj glavni blagdan zajedno. Međutim, još nije postignut dogovor s istočnim Crkvama.
| vrh stranice |

18. DAN GOSPODNJI

U starim kršćanskim spisima nedjelja se često naziva "dan Gospodnji". Nedjelja se od početka slavila kao spomen Gospodinova uskrsnuća, najvećeg događaja u povijesti spasenja. Vrhunac nedjeljnog slavlja upravo je sv. Misa kao spomen-čin Gospodinove muke, smrti, uskrsnuća i uzašašća. Na taj način proslavljamo Isusov prijelaz-pashu iz ovozemaljskog života preko smrti u Očevu slavu.
Nedjeljno bogoslužje sastoji se od tri bitna elementa "koji su ga tvorili već u apostolsko doba: sastanak, kateheza i Euharistija. Eto tropleta koji taj naš dan čini danom Gospodnjim !" (M. Kirigin).
Je li nedjelja prvi ili posljednji dan u tjednu?
U novozavjetnim knjigama spominje se da je Isus uskrsnuo "prvoga dana u tjednu" (Usp. Iv 20, 1.19; Dj 20,7; 1 Kor 16,2). Nedjelja bi, dakle, bila početak tjedna koji je obilježen središnjim događajem Gospodinova života. No u kršćanskoj tradiciji nedjelju se smatra i posljednjim danom u tjednu, označavajući dovršenje vremena. U slavljenju Euharistije osobito je naglašen taj eshatološki vidik nedjelje. Mnogi kršćanski pisci iz prvih stoljeća pišu da će se Kristov ponovni dolazak na koncu povijesti zbiti upravo u nedjelju. Bit će to svršetak vremena i početak vječnosti. Euharistija je već predznak vječnog zajedništva s Gospodinom i braćom, te predokus gozbe u kraljevstvu nebeskom. Prvi kršćani živo su iščekivali ponovni Kristov dolazak molitvom "Maranatha" – Dođi, Gospodine Isuse!

19. DAN EUHARISTIJSKOG ZAJEDNIŠTVA

U starokršćanskom spisu "Nauk dvanaestorice apostola" s kraja 1. stoljeća čitamo: "Kad se u dan Gospodnji saberete, lomite kruh i iskazujete hvale, pošto ste priznali svoje grijehe da bi vaša žrtva bila čista. Onaj koji je u neslozi sa svojim bližnjim nek se ne pridružuje vašoj zajednici prije nego se pomiri, da bi vaša žrtva bila bez ljage." Prvi kršćani jednostavno nisu mogli živjeti bez nedjeljnog "lomljenja kruha", tj. bez Euharistije. Susret s Kristom i braćom bio je za njih središnji događaj čitavog tjedna.
Mnogi današnji kršćani možda doživljavaju nedjeljno euharistijsko slavlje prije svega kao crkvenu zapovijed. Za one koji taj dan slave zahvaljujući Gospodinu za dobročinstva u proteklom tjednu i moleći blagoslov za budućnost nedjeljna sv. Misa je dragi i priželjkivani susret s Kristom, te s braćom i sestrama. Nedjeljna Euharistija treba biti u prvom redu potreba i želja vjerničke duše, a tek onda dužnost.
| vrh stranice |

20. DAN RADOSTI I POČINKA

Svojim uskrsnućem Krist nam je donio mir i radost. Upravo nedjeljom trebamo najdublje živjeti te Gospodinove darove. "Kršćanin koji se toga dana žalosti, griješi", piše jedan stari kršćanski pisac. Najznakovitiji usklik nedjeljnog bogoslužja jest "aleluja", usklik radosti i hvale Bogu za sve što nam je učinio. U prva tri stoljeća kršćani nisu naglašavali potrebu nedjeljnog počinka, nego samo zajedničko euharistijsko slavlje. Počinak ni danas nije prvotna svrha, već nužni uvjet da lakše i dublje ostvarimo susret s Kristom i bližnjima.
Međutim, ne izgledaju li današnje nedjelje kod kršćana više kao dani zabave, izleta i sporta, nego dani proslave Gospodinova uskrsnuća? "Nedjeljni počinak znači: sudjelovati u odmoru i slavi Uskrsloga. To je anticipiranje (predokus) vječnog života, vječnog odmora koji će biti nagrada našem radu i našoj muci. Tjedan sa svojim radom i tjeskobama simbol je nestalnosti, nedjelja je simbol nepromjenljivoga i vječnoga. Nedjelja nam treba pomoći da se odvojimo od grijeha, od svijeta, od stvari, da ne postanemo roboti. Nedjeljno euharistijsko slavlje stavlja rad pod blagoslov Kristova Križa, oplođuje ga i dosiže vječnost..." (V. Devetak) Tko tako pokuša doživjeti nedjelju, na dobrom je putu da na istinski način slavi Gospodina!

21. SUDIONICI MISNOG SLAVLJA

"Iz liturgije , a osobito iz Euharistije kao s izvora, izlijeva se na nas milost i s najvećim se uspjehom postiže ono posvećenje ljudi i proslava Boga u Kristu, prema čemu se, kao prema svojoj svrsi, stječu sva druga djela Crkve." (SC 10)

22. PRESVETO TROJSTVO

Euharistija je sakrament Božje ljubavi prema ljudima. U misi se nastavlja djelo spasenja što ga je nebeski Otac izveo Kristovom smrću na križu i uskrsnućem po Duhu Svetom. Euharistijskim slavljem ulazimo u osobit, otajstven odnos s Bogom: po jednom posredniku između Boga i ljudi, Kristu, zajednica vjernika koju okuplja Duh Sveti dolazi pred Oca nebeskog. Tako u svetoj misi djeluju sve tri osobe presvetog Trojstva.

23. KRISTOVA ULOGA

Prekrasan je tekst iz saborske Uredbe o svetoj liturgiji koji govori o raznolikoj prisutnosti u bogoslužju: "Krist je u svojoj Crkvi uvijek prisutan, a osobito u liturgijskim činima. Prisutan je u misnoj žrtvi ali i u osobi službenika jer se 'svećeničkom službom sada prinosi onaj isti koji je onda na križu prikazao sebe' – tako i ponajvećma pod euharistijskim prilikama. Prisutan je svojom moći u sakramentima pa, kad netko krsti, sam Krist krsti. Prisutan je u svojoj riječi jer doista on sam govori kad se u Crkvi čita Sveto pismo. 'Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima' (Mt 18,20)." (SC 7) Na prvom mjestu je Kristova prisutnost u svetoj misi i pod euharistijskim prilikama kruha i vina.
| vrh stranice |

24. LITURGIJSKA ZAJEDNICA

Krist je glava vjerničke zajednice, a vjernici su njegovo otajstveno tijelo. Svi krštenici sačinjavaju "izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu." (1 Pt 2,9) Osim ovog općeg svećeništva vjernika na osnovi krštenja, u Crkvi postoji i ministerijalno svećeništvo službenika koji su primili sveti red. O ta dva tipa svećeništva saborska Uredba o Crkvi kaže: "Opće svećeništvo vjernika i ministerijalno ili hierarhijsko svećeništvo, premda se između sebe razlikuju bitno a ne samo po stupnju, ipak su u međusobnom odnosu; jer jedno i drugo imaju na svoj poseban način udio u Kristovom svećeništvu. Ministerijalni svećenik, Svetom vlašću koju ima, odgaja svećenički narod i upravlja njime, izvršuje euharistijsku žrtvu u Kristovoj osobi i prinosi je Bogu u ime cijelog naroda; vjernici pak, snagom svoga kraljevskog svećeništva, sudjeluju u prinošenju euharistije i vrše ga u primanju sakramenata,

25. PREDSJEDATELJ ZAJEDNICE

Krist je glava liturgijskog skupa. Njegova je prisutnost stvarna, ali nevidljiva. Vidljiva glava je biskup, odnosno svećenik. "Po svom ređenju primio je osobno vlast da zamjenjuje Krista, da govori i čini u njegovo ime, da uzme njegova usta i njegove ruke, da uzmogne ponovno činiti i reći što je Krist činio i rekao na Posljednjoj večeri, da bi mogao posve vjerno ponoviti: 'Ovo je tijelo moje'". (A. M. Rouget)
Služba predsjedatelja liturgijske zajednice povjerena je prvenstveno biskupima koji posjeduju puninu svećeništva. "Svakim zakonitim euharistijskim slavljem ravna biskup, bilo sam, bilo preko svojih pomoćnika, prezbitera." (Rimski misal, 59)

26. OSTALI SLUŽBEN1CI

Prvi suradnik svećenika kod oltara je đakon. On navješćuje evanđelje, a može i propovijedati. Predvodi molitvu vjernika i pomaže pričešćivati vjernike.
Čitač i akolit su službenici koje Crkva izabire između vjernika i posebno blagoslivlja. Kod svete mise čitač navješćuje Božju riječ (osim Evanđelja), a akolit pomaže svećeniku i đakonu kod oltara. Pripravlja oltar i liturgijske predmete te prema potrebi može biti i djelitelj pričesti (ako je mnogo vjernika).
Psalmist čita ili pjeva psalam ili neku drugu biblijsku pjesmu između čitanja. Najprikladniji je dijaloški način izvođenja psalma: psalmist sam pjeva kitice, a vjernici nakon svake kitice ponavljaju jedan stih.
Ministranti povezuju svećenika s prisutnim pukom. Oni vrše službu križonoše, svjećonoše, kadioničara i nose potrebne predmete. Ako nema đakona ministrant može svečano nositi evanđelistar u ulaznom ophodu. Pjevački zbor sudjeluje u svetoj misi pravilnim pjevanjem misnih dijelova koji su mu namijenjeni i promiče sudjelovanje vjernika u pjevanju.
Spomenimo i tumača koji vjernicima daje razjašnjenja i upute prigodom euharistijskog slavlja. On tu službu vrši s nekog prikladnog mjesta (po, mogućnosti ne s ambona s kojeg se navješćuje riječ Božja).
Za misno slavlje predviđene su i osobe koje "dočekuju vjernike na vratima crkve i raspoređuju ih na zgodno mjesto, te prave red kod ophoda". (Rimski misal, 68) Spomenimo na, kraju i skupljače milostinje.
Vjernička zajednica koja slavi misu je organizirani skup u kojem svatko vrši svoju službu. "Osim predsjedatelja i puka, i drugi službenici obavljaju svoje uloge. Ta različitost zajednicu pretvara u organsko tijelo, očituje Kristovo mistično tijelo, a liturgijsko slavlje postaje zajednički čin u kojem 'svatko vrši svoju službu u harmoniji božanski organiziranoga svetog čina'". (V. Devetak)
| vrh stranice |

27. UVODNI OBREDI

Sveta Misa sastoji se od dva glavna dijela: službe riječi i euharistijske službe. Ti su dijelovi međusobno tako povezani da tvore jedinstveni bogoštovni čin. Omeđeni su uvodnim i završnim obredima. Ovaj put govorit ćemo podrobnije o uvodnim obredima.

Ulazna procesija

Euharistijsko slavlje započinje ulaznom procesijom koja označuje usmjerenost zajednice prema Bogu. Bilo bi dobro kad bi svi okupljeni vjernici nedjeljom ušli u crkvu u svečanoj povorci. No ako to nije moguće, ulaznu procesiju sačinjava barem svećenik sa službenicima (đakon, akolit, čitač, ministranti). Kad oni krenu u crkvu započne pjevanje ulazne pjesme. Njome se potiče jedinstvo okupljenih kao i življe sudjelovanje u obredu.
Na čelu povorke može ministrant nositi kadionik koji se dimi. Njime će se okaditi oltar, evanđelistar, prineseni darovi i vjernici. Prikladno je da iza kadionika jedan ministrant nosi križ, a druga dvojica svijeće uz njega. Time se naznačuje da je Misa posadašnjenje jedinstvene Kristove žrtve na križu. Njih slijedi đakon ili čitač koji može nositi evanđelistar, da se tako istakne važnost Božje riječi koja okuplja vjernike. Na kraju ulazne procesije ide misnik koji je znak prisutnog Krista. Ako je zgodno svećenik može škropiti puk blagoslovljenom vodom, čime podsjeća vjernike na primljeno krštenje, po kojem su oprani od grijeha i pritjelovljeni Kristu.

28. POZDRAV OLTARU

Došavši do oltara, misnik i poslužnici pozdrave oltar dubokim naklonom ili poklekom ako je na njemu svetohranište s Presvetim Sakramentom. Svećenik zatim poljubi oltar, a može ga i okaditi, što je znak čašćenja. Pozdrav oltaru vrlo je znakovit: to je čin klanjanja Kristu, jer je oltar znak Krista – svećenika i žrtve. Nakon toga svećenik se zajedno s cijelom zajednicom znamenuje znakom križa. Time se priziva presveto Trojstvo u čije smo ime kršteni, a križ nas podsjeća da smo po krštenju ucijepljeni u Kristovu smrt i uskrsnuće. Potom misnik pozdravlja svetopisamskim pozdravom okupljeni narod. Najčešće je to pozdrav "Gospodin s vama". Tako je već u starom zavjetu Boaz, praotac Davidov i Kristov, pozdravio žeteoce (Rut 2, 4). Slično je pozdravio i anđeo Gideona: "Gospodin s tobom, hrabri junače!" (Suci 6, 12) Prigodom navještenja došao je anđeo Gabrijel Mariji i rekao: "Raduj se, milosti puna! Gospodin je s tobom!" (Lk 1, 28) Ovim se pozdravom u Misi označuje Gospodinova prisutnost: On je među okupljenima u njegovo ime.

29. POKAJNIČKI ČIN

Poslije pozdrava svećenik ili drugi prikladan službenik kratko uvodi vjernike u Misu dana i poziva ih na pokajnički čin. Svrha je tog čina da u vjernicima pobudi svijest grešnosti i potrebu Božjeg milosrđa. Iako nakon Kristova uskrsnuća već živimo u novoj stvarnosti, još uvijek smo na putu prema vječnoj domovini i moramo se stalno obnavljati, čistiti i obraćati. U šutnji svaki vjernik ispituje savjest, priznaje svoje grijehe i moli oproštenje od Boga. Slijedi opća i zajednička ispovijed grijeha i pokajanje. Za svoje grijehe optužujemo se ne samo pred dobrim Bogom, nego i pred zajednicom Crkve. Naši grijesi imaju naime i društvenu dimenziju, pa njima nanosimo zlo braći i sestrama. Svećenik zaključuje pokornički čin odrješenjem da tako dostojno slavimo sveta otajstva. To odrješenje, međutim, nema sakramentalnu snagu, pa je teške grijehe uvijek potrebno ispovjediti u sakramentu svete ispovijedi.
| vrh stranice |

30. GOSPODINE, SMILUJ SE

Ova je molitva ostatak negdašnje molitve zagovora za razne potrebe Crkve. Njom izražavamo svoju bijedu i pouzdanje u Božje milosrđe. Na više mjesta u Evanđelju opisano je kako su bijednici vapili Isusu da ih ozdravi. Slično i mi molimo Krista da nam se smiluje i da nas oslobodi od naših grijeha. "Budući da je to pjesma kojom vjernici zazivaju Gospodina, mole njegovo milosrđe, obično je izvode svi, tako što u njoj sudjeluje narod s jedne strane, a s druge strane pjevački zbor ili pjevač. (Opća uredba; 30)

31. SLAVA

"Slava je vrlo drevna pjesma kojom Crkva sabrana u Duhu Svetom slavi Boga Oca i Jaganjca te mu se moli." (Opća uredba, 31 ) U početku se ovaj himan pjevao samo kod biskupske Mise. Podrijetlo "Slave" je pjesma hvale što su je pjevali anđeli prigodom Isusova rođenja (Lk 2, 14). S vremenom je Crkva dala tom himnu obilježje molitve Presvetom Trojstvu. Čovjek je jednostavno pozvan da slavi Boga životom i molitvom. Na osobit način daje Bogu čast i slavu upravo svetom Misom, u kojoj pjevamo ovaj veličanstveni himan.

32. ZBORNA MOLITVA

Nakon "Slave" misnik poziva narod na zbornu molitvu. "Svi zajedno sa svećenikom šute neko vrijeme, da postanu svjesni kako stoje pred Bogom i da u sebi pobude svoje želje." (Opća uredba, 32). Predvoditelj tom molitvom sabire (odatle naziv zborna) sve molitve i nakane okupljenih vjernika i stavlja ih pred Boga. Zborna molitva je lišena svakog individualizma i emotivnosti. Skladno spaja molitvu hvale, poklona i prošnje, koju svećenik predočuje Svevišnjem u ime svih prisutnih. Najčešće je upravljena Ocu nebeskom po Kristu u Duhu Svetom.
Sve su zborne molitve sastavljene od tri dijela. Prvi dio je narativni: iznosi neko Božje svojstvo ili spominje otajstvo koje se toga dana slavi. Drugi dio izriče i obrazlaže predmet molbe. U trećem dijelu ističe se da je naša molba upravljena Ocu po jedinom posredniku Isusu Kristu u Duhu Svetom. Na koncu svi jednodušno uskliknu "amen", dajući svoj pristanak na ono što je izrečeno. Riječ "amen" upravo i znači: da, tako je, pristajem uz to. Možemo reći da je svaki "amen" u Misi najvažniji usklik puka u bogoslužju.
| vrh stranice |

33. Služba riječi
34. Biblijska čitanja
35. Psalam i aleluja
36. Propovijed
37. Ispovijest vjere
38. Molitva vjernika
39. Priprema darova
40. Smisao prinošenja
41. Procesija s darovima
42. Molitve blagoslova
43. Ulijevanje vode i vina
44. Pranje ruku
45. Darovna molitva
46. Povijesni razvoj kanona
47. Molitva blagoslova
48. Euharistijska molitva

49. Euharistijska je molitva čin hvale i zahvale
50. Sastav euharistijske molitve
51. Uvodni dijalog i predslovlje
52. Svet
53. Posvetna epikleza
54. Izvještaj o ustanovljenju (posveta)
55. Spomen-čin i prinos
56. Epikleza nad pričesnicima
57. Molitve zagovora
58. Završna doksologija (slavoslovlje)
59. Pričest – žrtvena gozba
60. Molitva Gospodnja (Očenaš)
61. Bratski cjelov mira
62. Lomljenje kruha
63. Pričešćivanje
64. Pričesna molitva

| Vrh stranice |

| Webmaster |

SVETA MISA

prof. dr. Marijan Steiner, SJ

Ulazna procesija