Sveta misa

33. SLUŽBA RIJEČI

"Misa je sastavljena kao elipsa koja ima dva žarišta. Jedno žarište je Božja riječ u Svetom pismu, pa prvi dio Mise nazivamo služba riječi. Drugo žarište je presveti Sakrament, te govorimo o euharistijskoj službi. U oba žarišta prisutan je Krist, naravno, na različite načine. Njegova nazočnost u riječi je pripravni stupanj za višu prisutnost u Sakramentu koji se ostvaruje u pretvorbi." (J. A. Jungmann).
Služba riječi je prvi dio svete Mise koji sadrži biblijska čitanja, pjesme između čitanja, homiliju (propovijed), ispovijest vjere i molitvu vjernika.

34. BIBLIJSKA ČITANJA

Liturgija riječi je prvi dio Mise, ali ne obnavlja se samo u Misi. Postoji i kod slavlja drugih sakramenata ili kao samostalni bogoslužni čin. Već iz toga vidi se da Crkva pridaje veliku važnost čitanju Svetog pisma u bogoslužju. Vjernici su pozvani da i u privatnom čitanju i razmišljanju nad Biblijom produbljuju poznavanje Božje riječi koja je hrana našim dušama. Sv. Augustin je ovako opisao bogatstvo i ljepotu Božje riječi:
"Divne li dubine u Tvojim riječima, Bože moj! Njihova je površina, evo, pred nama i veseli nas kao djecu. Ali divna je njihova dubina. Strah me je gledati u nju, strah od poštovanja i drhtaja od ljuba vi."
U misnom slavlju čitaju se odlomci iz Biblije Starog i Novog zavjeta. Na taj se način očituje jedinstvo povijesti spasenja koja dosiže vrhunac u Kristu. Svetopisamska čitanja vjernici slušaju sjedeći, no kod naviještanja Evanđelja svi stoje iz poštovanja prema Kristu Gospodinu koji govori svojoj zajednici. Knjizi Evanđelja iskazuje se počast također kađenjem, zapaljenim svijećama i poljupcem. Nakon proglasa svi kliču: "Slava tebi, Kriste!"
Crkva želi da se vjernicima pruži "obilniji stol Božje riječi". Stoga postoje tri niza nedjeljnih čitanja (A, B, C), a u obične dane "kroz godinu" dva niza prvih čitanja (parna i neparna godina).
Naviještanje Božje riječi u liturgiji mora biti jasno, razgovijetno i svečano jer u tim riječima sam Bog progovara okupljenoj zajednici. Kad se na takav način razmišlja, veoma žalosno izgleda kad mnogi vjernici zakašnjavaju na Misu kao da im nije stalo da čuju Božju riječ!

35. PSALAM I ALELUJA

Nakon prvog čitanja slijedi psalam. Po svojoj naravi on zahtijeva pjevanje, no može se i čitati. To je odgovor zajednice Bogu njegovom vlastitom riječju jer i psalam je Božja riječ. On spada u najstarije liturgijske pjesme. Najbolje je da se izvodi tako da psalmist pjeva psalam, a puk ponavlja najvažniji stih nakon svake kitice.
Aleluja se pjeva uvijek, osim u korizmi. To je usklik radosti i hvale koji bismo mogli prevesti izrazom "hvalite Gospoda!" Ako se aleluja ne pjeva, može se ispustiti.
Osim psalma i aleluja pjevaju se na određene blagdane i tzv. posljednice. Te su pjesme nastale u srednjem vijeku. U njima dolazi do izražaja živa vjera puka. Na dan Vazma (Uskrs) obvezatno se izvodi posljednica "Svetoj žrtvi uskrsnici", a na Duhove "Dođi, Duše presveti".

36. PROPOVIJED

Propovijed je sastavni dio službe riječi. Njome se "tumače otajstva vjere i pravila kršćanskog života". Od svećenika se traži da tu službu obavlja zauzeto i ozbiljno kako bi vjernike uveo u dublje shvaćanje biblijskih čitanja, odnosno drugih liturgijskih tekstova. "Neka se služba propovijedanja obavlja vjerno i pravilno. Propovijed neka poglavito crpe iz vrela Svetog pisma jer navješćuje čudesna djela Božja u povijesti spasenja ili u Kristovu otajstvu koje je uvijek u nama prisutno i djeluje, osobito u liturgijskim slavljima." (Konstitucija o liturgiji, 35) Propovijed je obvezatna svake nedjelje i zapovjedanog blagdana, a preporučuje se i u drugim zgodama.
| vrh stranice |

37. ISPOVIJEST VJERE

Nedjeljom i svetkovinama, nakon propovijedi, svi ispovijedaju svoju vjeru recitirajući obrazac apostolskog ili nicejsko-carigradskog vjerovanja. Apostolsko vjerovanje sadrži bitne članke naše svete kršćanske vjere koju smo primili od apostola. Nicejsko-carigradsko vjerovanje oblikovali su crkveni oci na slavnim koncilima u prvim stoljećima Crkve: u Niceji godine 325., odnosno u Carigradu godine 381. Na taj način okupljena zajednica izriče svoju vjeru i pristanak uz Božju poruku proglašenu u biblijskim čitanjima i u propovijedi. Ispovijest vjere izgovara se na najsvečaniji liturgijski način stojeći.

38. MOLITVA VJERNIKA

To je molitva u kojoj se uz sudjelovanje naroda moli "za svetu Crkvu, za one koji imaju vlast i upravljaju narodima, za one koje tište različite potrebe, te za sve ljude i za spasenje svega svijeta." (Konstitucija o liturgiji, 53) Takvu je molitvu preporučivao već sv. Pavao (usp. 1 Tim 2, 1–2) i ona se obavljala u kršćanskim zajednicama kod euharistijskog slavlja. S vremenom se u rimskoj liturgiji posve izgubila (izuzetak je bila sveopća molitva u bogoslužju Velikog petka). Ova je molitva opet uvedena u Misu poslije Drugog vatikanskog sabora. U njoj vjernička zajednica moli za potrebe cijele Crkve i čovječanstva.
Postoje tiskani obrasci molitve vjernika, no za pojedina slavlja dobro je istaknuti prigodne prošnje. One se ponekad mogu prepustiti i slobodnom nadahnuću pojedinih članova okupljene zajednice, ako se Misa slavi u manjim skupinama. Vjernička molitva mora prvenstveno izražavati potrebe cijele zajednice, a ne osobne probleme i brige. Prošnje iznosi đakon ili neki svjetovnjak, a molitvu uvijek započinje i zaključuje svećenik koji predvodi bogoslužje. Time završava služba riječi.

39. PRIPREMA DAROVA

"Na početku euharistijske službe donose se na oltar darovi koji će postati Tijelo i Krv Kristova... Hvalevrijedno je ako kruh i vino i prinose vjernici tako da ih svećenik ili đakon na zgodnom mjestu prihvate i odlože na oltar uz određene riječi. Premda vjernici ne darivaju više kao nekoć od svojega kruh i vino određeno za bogoslužje, ipak obred njihova donošenja zadržava snažno duhovno značenje. Primaju se također novac i drugi darovi što ih vjernici donose ili u crkvi skupe u korist siromaha ili crkve te se postave na "zgodno mjesto izvan euharistijskog stola." (Opća uredba Rimskog misala, ; j 49).

40. SMISAO PRINOŠENJA

U prvom dijelu Mise bio je u središtu bogoslužja ambon (štionik) s kojeg se navješćivala riječ Božja. Poslije toga zbivanje se prenosi na oltar (žrtvenik). Nazivamo ga i "stol Gospodnji", jer ćemo s njega primiti duhovnu hranu. Misa je, naime žrtva i gozba.
Do Drugog vatikanskog sabora ovaj se dio bogoslužja nazivao prikazanje". Da se izbjegne netočno tumačenje tog izraza koji označuje prije svega žrtvovanje, odnosno prikazanje žrtve, sada se govori o "pripravi darova". U ovom dijelu misnog slavlja ne radi se o žrtvi kruha i vina. Žrtva će biti prisutna tek nakon posvećenja (pretvorbe), u kojoj će kruh i vino postati Kristovo žrtvovano Tijelo i Krv.
| vrh stranice |

41. PROCESIJA S DAROVIMA

Vjernici donose u procesiji (ophodu) kruh i vino. U tim darovima donose zapravo sami sebe, svoje čovještvo, a Gospodin će im u Pričesti dati darove svoje božanstvenosti. Tako će se izvršiti otajstvena izmjena naših i Božjih darova.
U darovnim procesijama kod svečanih Misa vjernici mogu donositi i druge stvari koje se ne prinose za žrtvu, nego za potrebe crkve i siromaha. Tako se na vidljiv način izražava vjernička povezanost.
Skupljanje milostinje i drugih darova trebalo bi završiti do darovne molitve, a ne da se obavlja dalje za vrijeme euharistijske molitve. Stoga je poželjno da bude više skupljača darova među vjernicima.
Za vrijeme procesije može se pjevati pjesma koja odgovara ovom dijelu Mise. U pjevanju sudjeluju svi vjernici ili pjevački zbor ili sviraju orgulje same. Ponekad je zgodno cijeli obred izvesti u tišini, jer sveta šutnja pomaže sabranosti i pripravi za središnji dio slavlja. Uostalom, nakon obilnog stola Božje riječi, šutnja dobro dođe kao odah ili vrijeme za kratko razmišljanje o onom što se čulo u službi riječi.

42. MOLITVE BLAGOSLOVA

Nakon procesije svećenik prima u ruke patenu (pliticu) s beskvasnim kruhom a zatim kalež (čašu) s vinom te izgovara riječi eulogije (blagoslova). Ovdje je dobro upozoriti na razliku između tzv. 'silaznog' i 'uzlaznog' blagoslova. Kad svećenik u nekim prigodama blagoslivlja razne predmete, polja, kuće ili ljude, onda on moli da ih Bog blagoslovi, pa se to zove silazni blagoslov. U Misi je riječ o uzlaznom blagoslovu, jer okupljeni vjernici skupa sa svećenikom hvale i blagoslivljaju Boga za sva stvorena dobra. Tom molitvom blagoslova sjećamo se ne samo Božje darežljivosti koju naznačuju kruh i vino, nego i čovječjeg rada. Kruh i vino plodovi su ljudskih ruku, pa u tim darovima prinosimo Bogu svoje muke, napore, čitav svoj život.
U starokršćanskom spisu "Nauk dvanaest apostola" sačuvana nam je lijepa molitva blagoslova nad kruhom: "Zahvaljujemo Ti, Oče naš, za život i spoznaju koju si dao da upoznamo po Isusu, sluzi tvome. Neka Ti je slava u vijeke. Kao što je ovaj kruh bio raspršen po brežuljcima te je sabran i postao jedan, tako neka se tvoja Crkva sabire s krajeva zemlje u jedno tvoje kraljevstvo; jer tvoja je slava i moć po Isusu Kristu u vijeke."

43. ULIJEVANJE VODE U VINO

Koje je značenje ovog obreda? Miješanje vina s vodom bio je običaj u cijelom sredozemnom području, pa je to sigurno učinio i Isus na Posljednjoj večeri. Vino mediteranskih krajeva vrlo je jako, pa su ga ljudi nekad kao i danas pili pomiješano s vodom. Osim toga postojalo je mišljenje da je vino 'nečista' tvar, pa ga je trebalo 'očistiti' vodom, koju su smatrali 'čistom'. U euharistijskom slavlju miješanje vode i vina ima i svoju simboliku. Ono označava sjedinjenje Kristove božanske i ljudske naravi, podsjećajući na otajstvo utjelovljenja. Svećenik pri tom tiho kaže: "Otajstvo ove vode i vina učinilo nas dionicima božanstva Isusa Krista koji se udostojao uzeti dijela u našem čovještvu."

44. PRANJE RUKU

Pranje ruku u Misi ima praktično i duhovno značenje. Svećenik je, naime, prigodom donošenja darova primao razne stvari, pa je prikladno da nakon toga opere ruke. No taj čin ima i naglašeno duhovni smisao, jer misnik moli Boga da mu udijeli unutarnju čistoću srca da mogne dostojno započeti najsvetiji dio euharistijskog slavlja. Uostalom, obredna pranja koja su znak duhovnog čišćenja, poznaju gotovo sve religije. Svećenik tiho moli: "Operi me, Gospodine, od mog bezakonja i od grijeha me moga očisti."
| vrh stranice |

45. DAROVNA MOLITVA

Riječima "molite braćo i sestre" predvoditelj misnog slavlja još jednom poziva okupljenu zajednicu da se ozbiljno i s pažnjom uključi u sveti čin koji se približava svome vrhuncu.
Priprava darova završava darovnom molitvom, Navest ćemo neke od njih u kojima se ističe "čudesna razmjena" naših i Božjih darova:
"Gospodine, molimo te: ove darove na oltaru nek posveti onaj Duh koji je svojom silom ispunio krilo blažene Djevice Marije" (4. nedjelja došašća).
"Gospodine, Bože naš! Ti kruh i vino stvaraš za okrepu našim tijelima. Učini da nam postanu i otajstvom spasenja" (5. nedjelja kroz godinu).
"Primi, Gospodine, ove prinose kojima se ostvaruje tajanstvena razmjena naših i tvojih darova. Mi Tebi donosimo ono što si nam dao a Ti nam u svom daru podaj sama sebe" (20. nedjelja kroz godinu).

46. POVIJESNI RAZVOJ KANONA

U tumačenju Mise došli smo sada do središnjeg dijela – do euharistijske molitve. Ona je "središnja točka i vrhunac misnog slavlja", te istovremeno "molitva zahvale i posvećenja", veli Opća uredba Rimskog misala u br. 54. Euharistijska molitva započinje dijalogom između svećenika i okupljene zajednice: "Gospodin s vama", "I s duhom tvojim" itd., kao uvodom u predslovlje, a završava doksologijom (slavoslovljem) u čast Presvetog Trojstva: "Po Kristu i s Kristom i u Kristu..." prije Očenaša. Osim izraza euharistijska molitva, što bismo mogli prevesti kao "molitva hvale", upotrebljavaju se još i ove riječi: kanon (tj. pravilo koje je postavila Crkva da označi kako treba obavljati najvažniji dio misnog slavlja) i anafora (to znači uzdignuti, nositi gore, prinositi žrtvu).

47. MOLITVA BLAGOSLOVA

Korijen anafore možemo naći u židovskoj molitvi blagoslova (beraka) koja započinje riječju "blagoslovljen". Molitelj hvali i slavi Boga za sva primljena dobročinstva. Pred nekim događajem, važnim za Izabrani narod, Izraelci su izražavali Bogu tom molitvom zahvalnost, divljenje, vjernost. Nalazimo je već u Knjizi postanka gdje Abrahamov sluga kliče: "Neka je blagoslovljen Jahve, Bog moga gospodara Abrahama, što nije uskratio svoju ljubav i vjernost mome gospodaru." (Post 24, 26–27)
Među molitvama blagoslova ističe se molitva "blagoslov stola" koju je izgovarao otac izraelske obitelji za vrijeme blagovanja. Napose je bio značajan blagoslov prigodom pashalne (vazmene) večere. U toj molitvi slavila su se divna Božja djela od stvaranja do čudesnog oslobođenja iz egipatskog ropstva.
Žrtvujući janje i blagujući ga u obitelji, Židovi su se sjećali izlaska iz sužanjstva, što je središnji događaj u slavljenju blagdana Pashe. Vazmenu večeru slavio je i Krist Gospodin sa svojim učenicima prije muke. No, ta je večera s njim prerasla u nešto novo: Isus je tom prilikom ustanovio Euharistiju.
| vrh stranice |

48. EUHARISTIJSKA MOLITVA

Krist Gospodin je na Posljednjoj večeri obavio obred s molitvom blagoslova, odnosno zahvale: "Dok su blagovali, uze kruh, blagoslovi Boga pa razlomi kruh i dade svojim učenicima... Zatim uze kalež te zahvali (Bogu) i dade ga..." (Mt 26, 26–27).
Riječ "euharistija" zapravo i znači "zahvaljivanje". Gospodin je preuzeo hebrejsku molitvu blagoslova stola, usavršio je, produbio i dao joj novo značenje. Apostoli su je zatim dalje prenijeli cijeloj Crkvi. Središnje riječi euharistijske molitve (ustanovljenje) potječu od samog Krista, a zapisane su nam u evanđeljima sv. Mateja, Marka i Luke, odnosno u Pavlovoj Prvoj poslanici Korinćanima. Osim u Bibliji, zapisa o Euharistiji imamo u spisu "Nauk dvanaest apostola" s konca I. stoljeća i kod sv. Justina (+ oko 150). Do III. stoljeća nema strogo oblikovanih anafora jer ih svećenik slobodno izriče, čuvajući uvijek samo Gospodinove riječi s Posljednje večere.
Početkom III. stoljeća imamo prvi jasno oblikovani i zapisani kanon u Rimu, koji će postati uzor svim kasnijim euharistijskim molitvama: kanon sv. Hipolita. U njemu se blagoslivlja Bog za sve što je učinio za nas. Proglašuju se njegova divna djela, izriče se hvala i zahvaljuje mu se. Slijedi posvećenje kruha i vina izgovaranjem Isusovih riječi ustanovljenja Euharistije. Nakon toga dolazi zaziv Duha Svetoga i na koncu doksologija (slavoslavlje) u čast Presvetog Trojstva s usklikom "amen".
U IV. i V. stoljeću anafora se proširuje. Dodaju se, naime, molitve zagovora, kajanja i zadovoljštine. Tako kanon nije više isključivo molitva hvale i zahvale. Nastaju brojne euharistijske molitve (na kršćanskom Istoku), među kojima se osobito ističu svojom ljepotom i bogatstvom anafora sv. Ivana Zlatoustog i sv. Bazilija Velikog. Na Zapadu je od VI. stoljeća nadalje bio u upotrebi samo jedan kanon (tzv. »rimski kanon«).

49. EUHARISTIJSKA MOLITVA JE ČIN HVALE I ZAHVALE

Zajedno s Kristom Gospodinom, posrednikom između Boga i ljudi, možemo nebeskom Ocu izraziti hvalu, slavu i čast, to jest vršiti bogoslužje (kult). Uostalom, smisao cjelokupnog kršćanskog života i jest u tome da se hvali, odnosno slavi Bog! I naš molitveni stav pred Bogom treba da bude u prvom redu takav da ga hvalimo i slavimo, te da mu zahvaljujemo za sva dobročinstva koja iskazuje. Molitva prošnje u kojoj molimo za duhovna i materijalna dobra stoji zapravo u drugom planu. Tu našu prvotnu obvezu da slavimo Boga u svemu, snažno je izrekao sv. Pavao: "Bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite, sve činite na slavu Božju !" (1 Kor 10, 31 ) Ako nam je, dakle, cijelim životom slaviti Boga, onda to kud i kamo više vrijedi za našu molitvu! Upravo taj stav hvale, proslave Božje i zahvaljivanja, struji iz euharistijske molitve. "Bog je stvorio čovjeka isključivo na svoju slavu, da čovjek Boga hvali, da ga spozna onim zanosom koji jednostavnu spoznaju preobražava u hvalu te da poziva nesvjesnu prirodu da hvali Boga: 'Blagoslivljajte Gospoda sva djela Gospodnja!'" (A. M. Rouget).
No što u stvari znači hvaliti Boga? To znači veličati ga, slaviti, uzdizati, diviti mu se i klanjati. Ili, drugim riječima: zaboraviti sebe i blagoslivljati Boga koji je naš Stvoritelj i Spasitelj. Kad hvalimo Boga priznajemo da sve što imamo i što jesmo dolazi od njega.
Cijela sv. Misa je žrtva hvale i zahvaljivanje, no ona je u isto vrijeme i pomirbena žrtva. Sve to, s naglaskom na žrtvi hvale, dolazi do izražaja osobito u euharistijskoj molitvi.
Smisao je euharistijske molitve u tome "da (ona) sav zbor vjernika sjedini s Kristom u ispovijedanju divnih Božjih djela i u prinosu žrtve", te da proslave Oca nebeskog i zahvale mu "za čitavo djelo spasenja". (Opća uredba Rimskog misala, br. 54 i 55) Mi nismo, naime, sposobni sami dostojno hvaliti Boga. To možemo samo "po Kristu i s Kristom i u Kristu", jer on je posrednik između nas i Oca.

50. SASTAV EUHARISTIJSKE MOLITVE

Prije nego što prikažemo sastav euharistijskih molitava, valja nešto reći o njihovu broju. Kod nas su zasad u uporabi četiri kanona (anafore) kao i tri euharistijske molitve za Mise s djecom. U pojedinim zemljama Rim je odobrio i neke druge misne kanone.
Prva euharistijska molitva (Rimski kanon) potječe iz 4. st. Njegova bitna oznaka je u tome što su hvalbeni i zahvalni elementi stavljeni u predslovlje, dok sav preostali dio kanona ima naglašeno žrtveno obilježje.
Drugi kanon je preuređena anafora sv. Hipolita Rimskog iz njegove "Apostolske predaje" (početak 3. st.). Spada među najuspjelije euharistijske molitve.
Treći kanon je posve nov, a četvrti je sastavljen na osnovi istočnih anafora (osobito sv. Bazilija). U njemu je predočena cijela povijest spasenja od stvaranja do Kristova otkupljenja. Ima naglašeno hvalbeno i zahvalno obilježje.
Sve spomenute euharistijske molitve nastale su nakon Koncila, osim prve, koja je prije toga bila jedina anafora u rimskoj liturgiji.

51. UVODNI DIJALOG I PREDSLOVLJE

Svaka euharistijska molitva započinje dijalogom misnika i zajednice. Svećenik pozdravlja narod s "Gospodin s vama", a zajednica mu uzvraća "i s duhom tvojim". Riječi "gore srca" vrlo su znakovite, jer pozivaju vjernike da se pridruže nebeskoj liturgiji. "Prema NZ postoji vječna nebeska, kozmička liturgija – liturgija hvale, zahvale i klanjanja koju slavi eshatološka zajednica spašenih (usp. Heb i Otk). Zemaljska je liturgija u određenoj vezi s nebeskom, bilo da se nebeska 'snizuje' do naše zemaljske bilo da se zemaljska 'uzdiže' do nebeske" (P. Bašić). Dijalog završava pozivom svećenika na davanje hvale Bogu.
U predslovlju predvoditelj slavlja proglašuje pred zajednicom divna Božja djela, odnosno neki vid otajstva spasenja. To treba pobuditi zahvalnost vjernika.

52. SVET

Slavljenju Boga za sva dobročinstva pridružuje se puk koji skupa sa svećenikom govori ili pjeva veličanstvenu pjesmu "svet, svet, svet..." u čast Bogu (tekst je nadahnut prema Iz 6, 3). Drugi dio ove molitve je "blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje". Ove riječi podsjećaju na klicanje mnoštva Gospodinu Isusu prigodom ulaska u Jeruzalem, na Cvjetnicu. Gospodin u svakom misnom slavlju obnavlja svoj dolazak među nas i ujedno najavljuje da će konačno doći na kraju vremena.
| vrh stranice |

53. POSVETNA EPIKLEZA

Poslije "svet" nastavlja se iskazivanje hvale Bogu započeto predslovljem. Uskoro slijedi molitva koju nazivamo "epikleza" (zaziv Duha Svetoga). Svećenik u ime zajednice moli nebeskog Oca da se udostoji svojim Duhom posvetiti i pretvoriti kruh i vino u Tijelo i Krv Kristovu. Upravo je vlastitost treće božanske osobe, Duha Svetoga, da podjeljuje svetost, da posvećuje.
Epiklezu prati polaganje ruku nad kruhom i vinom. Ova se kretnja vrši u gotovo svim sakramentima, a označuje predavanje darova Duha Svetoga. Susrećemo je već u Djelima apostolskim prigodom uspostave đakona (Dj 6, 6).

54. IZVJEŠTAJ O USTANOVLJENJU (POSVETA)

"Kristovim riječima i radnjama ponazočuje se Posljednja večera na kojoj je Krist Gospodin ustanovio otajstvo svoje muke i uskrsnuća, kad je apostolima dao da blaguju njegovo Tijelo i piju njegovu Krv pod prilikama kruha i vina te im ostavio nalog da to otajstvo nastavljaju." (Opća uredba Rimskog misala, 55d) Krist, koji je prisutan u svećeniku, sam govori kroz misnikove riječi posvete. Izvještaj o ustanovljenju Euharistije ne pripovijeda samo što se zbilo na Posljednjoj večeri, već te riječi stvarno i vrše po Duhu Svetom ono što izražavaju.
Posljednja večera bila je povezana s Isusovom mukom i žrtvom na križu. Obred posvećenja u Misi uvodi nas u ozračje muke ("one noći kad je bio predan«), a nakon toga istaknuto je žrtvovanje: "Tijelo koje će se za vas predati" i "Krv koja će se za vas proliti". Gospodin je na Posljednjoj večeri prethodno na obredni način izvršio žrtvu koju će prinijeti na križu. Obavljajući euharistijsko slavlje mi ponazočujemo, uprisutnjujemo jedinstvenu kalvarijsku žrtvu.
Podizanje posvećenog kruha i kaleža nakon riječi ustanovljenja javlja se tek početkom 12. st. Time se željela naglasiti Kristova nazočnost pod euharistijskim prilikama i istaknuti središnja točka misnog slavlja.
Nakon svećenikovih riječi "tajna vjere" puk upućuje poklik Kristu. Inače je cijela euharistijska molitva upravljena Ocu nebeskom.

55. SPOMEN-ČIN I PRINOS

Slijedi spomen-čin ili "anamneza kojom Crkva izvršuje nalog što ga je preko apostola primila od Krista Gospodina, slavi spomen na samog Krista, sjećajući se poglavito njegove blažene muke, slavnog uskrsnuća i uzašašća na nebesa". (Opća uredba, 55e) Ono što je sam učinio na Posljednjoj večeri, Gospodin je povjerio svojoj Crkvi riječima: "Ovo činite meni na spomen." To nije samo spomen prošlog događaja, već događaj koji neprestano traje, a misni obred ga čini nazočnim.
Prinos ili prikazanje žrtve usko je povezan s pojmom spomen-čin. Crkva "prikazuje neokaljanu žrtvu Ocu u Duhu Svetom. Crkva hoće da vjernici ne samo prikazuju neokaljanu žrtvu nego da se nauče prinositi sami sebe pa da se po Kristu posredniku iz dana u dan usavršuju u jedinstvu s Bogom i među sobom, da napokon Bog bude sve u svemu." (Opća uredba, 55f) Moglo bi se reći da je uz posvećenje (pretvorbu) prikazanje žrtve najvažniji čin Mise, prema kojemu teži cijelo euharistijsko slavlje. Nakon što su kruh i vino postali Kristovo Tijelo i Krv, obraćamo se nebeskom Ocu riječima: "Zahvalno ti prinosimo ovu žrtvu živu i svetu." (III. kanon)

56. EPIKLEZA NAD PRIČESNICIMA

Krist nam se daje da ga možemo blagovati i tako ostvariti jedinstvo s njim i s braćom. U ovom dijelu euharistijske molitve zaziva se ponovno Duh Sveti (epikleza) da posveti pričesnike i među njima ostvari jedinstvo: "Smjerno te molimo da nas, pričesnike Tijela i Krvi Kristove, Duh Sveti sabere u jedno." (II. kanon) Upravo je to najveći plod žrtve: jedinstvo s Kristom, te s braćom i sestrama. Nisu samo posvećeni darovi ispunjeni Duhom Svetim, nego i vjernici kako bi postali zajedno s Kristom Bogu ugodna žrtva.

57. MOLITVE ZAGOVORA

Anafora je u prvom redu molitva hvale i zahvale, ali Crkva se ipak usuđuje dodati i svoje prošnje. U molitvama zagovora Crkva moli najprije za papu, biskupe i svećenike, zatim za nazočne vjernike i konačno za sve ljude. Uključeni su i pokojni koji očekuju slavu uskrsnuća. Molitva zagovora povezana je i sa spomenom onih koji su već dosegli cilj, tj. s Kristovom Majkom i svecima, našim prethodnicima. Tako se Crkva na putu pridružuje molitvama slavnoj Crkvi u nebu (zajedništvo svetih).
Cijela euharistijska molitva, pa i ovaj dio, odvija se u eshatološkom ozračju jer je kršćanska zajednica neprekidno u stanju budnosti čekajući konačni Kristov dolazak.
| vrh stranice |

58. ZAVRŠNA DOKSOLOGIJA (SLAVOSLOVLJE)

Sve anafore završavaju doksologijom, tj. davanjem slave trojedinom Bogu (slavoslovlje). Slavi se nebeski Otac "po Kristu i s Kristom i u Kristu, u jedinstvu Duha Svetoga". Svećenik za to vrijeme drži uzdignuto posvećene darove dajući Bogu "svaku čast i slavu u sve vijeke vjekova". Zajednica kliče: "Amen!" (Tako je!) To je najvažniji od svih usklika puka u euharistijskom slavlju. Stoga se u Rimu, na papinskoj Misi, običava ovaj poklik pjevati tri puta. Okupljena zajednica time potvrđuje i pristaje uz sve ono što je misnik u njezino ime izgovarao u euharistijskoj molitvi. Tim svečanim poklikom završava kanon (anafora, euharistijska molitva).

59. PRIČEST – ŽRTVENA GOZBA

Euharistijsko slavlje završava gozbom, tj. Pričešću. "Primanjem Tijela Gospodinova ostvaruje se zajedništvo vjernika s Bogom i među sobom, a to je i svrha ove žrtve." (EM 12)

60. MOLITVA GOSPODNJA (OČENAŠ)

Ovom molitvom koju nas je naučio Gospodin Isus obraćamo se Bogu kao zajednica, a ne kao pojedinci. Očenaš nas pripravlja na primanje Pričesti napose iz dva razloga. U toj molitvi molimo ne samo za svagdanji nego i za sakramentalni kruh u Pričesti. Tako su sveti Oci često tumačili prošnju "kruh naš svagdanji daj nam danas". Uz to se u Očenašu ističe potreba bratskog ponašanja: "i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim". Možemo pristupiti oltaru tek onda ako smo pomireni s bližnjima. (usp. Mt t, 23–24)
Svećenik nastavlja molitvu: "Izbavi nas, Gospodine, od svih zala..." On moli u ime svih za sigurnost od svih nereda, za unutarnji mir i konačni dolazak našega Spasitelja koji će uspostaviti kraljevstvo mira.

61. BRATSKI CJELOV MIRA

"Slijedi obred mira kojim vjernici mole mir i jedinstvo za Crkvu i svu ljudsku obitelj te, prije nego što će uzeti dijela u jednom kruhu, izražavaju jedan drugom uzajamnu ljubav". (Opća uredba Rimskog misala, 56b) Za taj znak misnik pripravlja prisutne molitvom, kako bi vanjski znak odgovarao unutarnjem raspoloženju duše. Predsjedatelj slavlja širi ruke prema vjernicima govoreći: "Mir Gospodnji bio vazda s vama." To je zapravo Kristov uskrsni dar.
Ovdje valja nešto reći o značenju biblijskog izraza "mir" (šalom). Njime se izražava "blagostanje u svagdanjem životu, stanje čovjeka koji živi u skladu s prirodom, sa sobom i Bogom; konkretno, on je blagoslov, počinak, slava, bogatstvo, spas, život". (Rječnik biblijske teologije) Sve su to Kristovi darovi. Uostalom, sam Gospodin je "naš mir" i "knez mira". Razumljivo je da prije Pričesti molimo za Kristov mir, jer Euharistija je otajstvo mira i jedinstva.
Misnik kaže vjernicima: "Pružite mir jedni drugima." Sv. Justin spominje taj obred već sredinom 2. stoljeća u svom opisu euharistijskog slavlja: "Završivši molitve međusobno dajemo poljubac mira." Tako su zagrljaj i poljubac uvedeni u sve liturgije na Istoku i na Zapadu. Izgubivši s vremenom svoju jednostavnost i čistoću, zagrljaj i cjelov postali su prigoda za zloupotrebu. Stoga su uvedene druge kretnje kojima se u Misi želio izraziti mir. Jedino se među klerom kod oltara zadržala gesta zagrljaja. Pokrajinske biskupske konferencije određuju danas kako će se obaviti taj obred. Naši su biskupi zabranili sve načine grljenja i ljubljenja pa je kod nas redoviti znak mira u liturgiji srdačan stisak ruke.
| vrh stranice |

62. LOMLJENJE KRUHA

Krist Gospodin je lomio kruh na Posljednjoj večeri i dijelio ga apostolima. Tako se u prvim kršćanskim vremenima i cijelo euharistijsko slavlje nazivalo "lomljenje kruha". Taj obred napose ističe jedinstvo vjernika okupljenih oko oltara. "Zar nije kruh koji lomimo zajedništvo s tijelom Kristovim? Budući da je samo jedan kruh, mi svi smo jedno tijelo, jer smo svi mi dionici jednoga kruha." (1 Kor 10, 16–17). Obred lomljenja kruha podsjeća nas i na to da svoja duhovna i materijalna dobra moramo dijeliti drugima.
Kod lomljenja posvećenog kruha svećenik spušta jedan djelić hostije u kalež. Taj čin ima svoje povijesno značenje. Papa je, naime, za vrijeme nedjeljnog misnog slavlja slao po đakonima ili akolitima komadić euharistijskog kruha svećenicima područnih crkava u Rimu. Oni bi taj komadić stavljali kod Mise u svoj kalež. Na taj su način izražavali jedinstvo i zajedništvo s rimskim biskupom (papom), te istovjetnost euharistijske žrtve. Danas ovaj obred nema opisanog značenja. Kod njegova obavljanja treba misliti na to da miješanje posvećenog kruha i vina označava jedinstvo Tijela i Krvi proslavljenog i prisutnog Krista Gospodina.
Za vrijeme lomljenja kruha zajednica recitira ili pjeva "Jaganjče Božji". Ovaj zaziv Krista, Božjeg Janjeta, zapravo je molitva za oproštenje i mir. Nekoliko slijedećih molitava poziva prisutne na Pričest.

63. PRIČEŠĆIVANJE

Nakon svećenikove Pričesti oblikuje se procesija (ophod) sudionika euharistijskog slavlja koji pristupaju stolu Gospodnjem. Prigodom prinošenja darova vjernici su u ophodu donijeli kruh i vino, a sada pristupaju u povorci da prime u zamjenu Tijelo Kristovo. Ako smo svjesni teškoga grijeha, prije Pričesti valja pristupiti ispovijedi (po mogućnosti izvan Mise!). Inače možemo pristupiti stolu Gospodnjem svaki puta, dapače, Crkva to želi. Pričest je, naime, sastavni dio euharistijskog slavlja. Za vrijeme pričesnog ophoda zajednica pjeva. "Pjevanje jedinstvom glasova izražava duhovno jedinstvo pričesnika, iskazuje radost srca i pomaže stvaranju dubljeg bratstva pri ophodu za primanje KristovaTijela." (Opća uredba Rimskog misala, 56i).
Svakom vjerniku koji pristupa Pričesti svećenik pokaže hostiju govoreći: "Tijelo Kristovo". Pričesnik odgovara: "amen". "Ovaj amen ovdje znači: da, hoću, pričešćujući se pravim Kristovim Tijelom, doprinijet ću izgradnji i jedinstvu njegova tijela, koje je Crkva." (sv. Augustin).
Obnovljena liturgija, a tako i kršćanska predaja, sugeriraju stojeći stav kod primanja Pričesti. Do 9. stoljeća Pričest se uvijek primala stojeći uz mali naklon. Sabor u Niceji (325. god.) čak je vjernicima zabranio da nedjeljom kleče, jer je to dan uskrsne radosti. Ipak, primati Pričest klečeći danas nikome nije zabranjeno. Taj je stav nastao u srednjem vijeku kad se Pričest počela primati na usta, pa je kod pričešćivanja bilo najprikladnije kleknuti. Inače se do 9. stoljeća pričest redovito dijelila na ruku, o čemu nas izvješćuju sveti Oci (npr. sv. Ćiril Jeruzalemski u 4. stoljeću). Posvećeni kruh može se danas primati ili na ruku ili izravno u usta. U našim krajevima Rim je dopustio primanje hostije na ruku, no iz pastoralnih razloga mogu pojedini biskupi odrediti samo pričešćivanje na jezik. Tko prima svetu Hostiju na ruku, dobro je da, po mogućnosti, učini to ovako: lijevu, malo udubljenu ruku šaku, podigne do prsiju, a pod nju položi desnu. Kad primi Hostiju, prinese je k ustima i stavi na jezik. Treba pripaziti da ništa ne padne na tlo.
Kod euharistijskog slavlja misnik se pričešćuje pod objema prilikama, tj. Tijelom i Krvlju Kristovom. Ostali vjernici primaju redovito samo Tijelo Kristovo, iz praktičnih razloga. Valja imati na umu da se "sav i čitav Krist i pravi sakrament prima pod svakom prilikom". (EM 32) Ipak, Drugi vatikanski sabor dopustio je da se i vjernici u nekim zgodama pričeste pod objema prilikama (ne onda kad ima mnogo pričesnika). Pričešćivanje presvetom Kristovom Krvlju može se obaviti pijenjem iz kaleža, umakanjem hostije ili pomoću cjevčice. "Sveta Pričest, ako je promatramo kao znak, ima puniji oblik kad se prima pod objema prilikama." (EM 32)

64. PRIČESNA MOLITVA

Nakon pričešćivanja, a prije završne molitve, dobro je ostati neko vrijeme u svetoj šutnji, odnosno pjevati ili recitirati neki psalam. Zatim predsjedatelj euharistijskog slavlja poziva okupljenu zajednicu na zaključnu molitvu. Njome se, po Kristu, zahvaljuje Ocu nebeskom za primljene darove na svetoj gozbi i moli se za plodove žrtve snagom primljene Pričesti.
Slijedi kratki završni obred. Misnik posljednji put pozdravlja zajednicu, zaziva nad nju blagoslov trojedinog Boga i otpušta je riječima: "Idite u miru!". Svi su pozvani da svjedoče Krista u svakodnevnom životu šireći oko sebe Gospodinov mir i njegovu ljubav.

| vrh stranice |

| Webmaster |

SVETA MISA

prof. dr. Marijan Steiner, SJ